Sjećanje na Vladimira Hećimovića

(Bosanski Brod, 24. siječnja 1920. – 1945.)

Vladimir Hećimović, Zagreb, 1943.
Vladimir Hećimović, Zagreb, 1943.

Vladimira Hećimovića ubili su jugoslavenski partizani u svibnju 1945., na Križnom putu, u Sloveniji, vjerojatno u okolici Maribora. Bio je student medicine na Sveučilištu u Zagrebu, pred diplomom.

Vladimir Hećimović rođen je u Bosanskom Brodu 24.1.1920., u obitelji Ljudmile Hećimović rođene Svoboda i Aleksandera Hećimovića. Roditelji su imali četvero djece: kćeri Ljerku i Blaženu te sinove Nikolu i Vladimira. Otac, čija obitelj potječe iz Like, iz Perušića, bio je sudac, no zbog svojih je političkih stavova često bio u nemilosti, pa je već od sredine dvadesetih godina radio u Osijeku kao odvjetnik, za grofa Klaryja-Aldringena. Obitelj je stanovala u Retfali, u dvorcu obitelji Pejačević. Vlatko, kako su ga u obitelji zvali, u Osijeku je završio gimnaziju.

Obitelj se 1939., nakon smrti kćeri Ljerke (1938.) i oca Aleksandera (1939.), preselila u Zagreb u obiteljsku kuću u Jurjevskoj ulici 23 na Gornjem Gradu. Iste se godine Vlatko upisao na Medicinski fakultet. O njegovom životu u tom razdoblju danas se ne zna puno. U obitelji se prenosi sjećanje da je bio vrlo glazben i da je svirao glasovir, a poznato je da je bio zaručen s Nedom Šarčević koja je u Zagrebu studirala povijest, a koju je poznavao iz dječačkih dana u Osijeku.

Vladimir i sestra Blažena, Osijek 1926.
Vladimir i sestra Blažena, Osijek 1926.

U svibnju 1945., kada su se mnogi Hrvati povlačili prema Zapadu, Vladimir Hećimović je smatrao svojom dužnošću pratiti konvoj ranjenika iz vojne bolnice koja je bila smještena u zgradi škole u Krajiškoj ulici. Ranjenici te bolnice velikim su dijelom bili ustaški vojnici. Poznato je da mu je majka rekla Sinko, ne idi, no da je on odgovorio da ne može ostaviti bolesnike. Ranjenici su prevoženi vlakom koji je 7. svibnja krenuo sa Zapadnog kolodvora, a kasnije, u Sloveniji, kada vlak nije mogao dalje, kamionima ili seljačkim kolima. S ranjenicima su bile sestre bolničarke, također i nekoliko redovnica Školskih sestara franjevki Krista Kralja iz Splita, liječnici te, dijelom, članovi obitelji. Jugoslavenski partizani, pa i bugarski partizani, kolonu su između Celja i Dravograda napadali više puta. Potpuno su je opkolili 10. svibnja i potom je sproveli u Maribor. Ranjenici su u Mariboru bili smješteni na podove velikih prostorija bivše Kadetske škole, a liječnici, medicinsko osoblje i članovi obitelji u odvojene prostorije.

Zarobljenici su znali da im prijeti smrt. Zaručnici Vlatko i Neda – Neda je također bila u koloni s ranjenicima - očekivali su nesreću. U zadnjim zajedničkim trenucima Vlatko je Nedi rekao da će, ako ih budu odvodili, pjevati ili zviždati jednu određenu pjesmu. Neda, koja je preživjela - uspjela se, nakon pješačenja do Osijeka, vratiti kući u Zagreb - posvjedočila je Vlatkovoj majci da je sljedeće noći, prigodom prolaženja jedne grupe, ispod prozora čula spominjanu pjesmu.

Danas je poznato da su partizani ubili sve ranjenike iz kolone koja je krenula iz bolnice u Krajiškoj ulici, a također i gotovo sve njihove pratitelje. O tom strašnom događaju zabilježeno je nekoliko sjećanja, nažalost tek krnjih. Prve ozbiljnije podatke objavila je Hrvatska Revija (br. 4/ 1993.) u članku koji je, pod inicijalima, napisala jedna od medicinskih sestara, a koja je preživjela. Prof. dr. Zvonimir Puškaš, koji je igrom sudbine također uspio preživjeti, zabilježio je u svojoj knjizi Od Maribora do Ovčare (Zagreb, 2002.) nekoliko imena liječnika i studenata koji su bili u koloni, a koji se nikada nisu vratili svojim kućama. Prema njegovu sjećanju studenti medicine bili su: Vlado Ocvirek, Branko Čečuk, Milivoj Žižan, Vlatko Jurinac, Vladimir Hećimović, Silvestar Vrček, Petar Perak, Hamilkar Praunsberger te nekoliko drugih. Liječnici su bili: dr. Ante Šaravanja, dr. Neva Štrcalj, dr. Lovro Zubović, dr. Vesna Duić te više drugih. Dr. Šime Cvitanović, ravnatelj bolnice Rebro, ravnatelj bolnice u Krajiškoj te zapovjednik kolone u povlačenju - a koji je bio viši ustaški dužnosnik - bio je sproveden u Zagreb te je u jednosatnom sudskom postupku osuđen na smrt i odmah pogubljen.

Vladimir, s obitelji, Osijek 1931.
Vladimir, s obitelji, Osijek 1931.

U roditeljskoj kući u Zagrebu, odakle je Vlatko krenuo na svoj posljednji put - u svojoj 25. godini – ostalo je tek nekoliko njegovih osobnih predmeta. Obitelj je doživjela i druge smrti i progone, a kuća im je velikim dijelom nacionalizirana. Iz Vlatkova Riječnika medicinskog nazivlja i iz dijela Anatomskog atlasa krajem pedesetih godina učila je njegova nećakinja dr. Drina Blažeković Sojčić

U predvorju Medicinskog fakulteta u Zagrebu danas postoje tri spomen ploče u čast poginulim ili ubijenim liječnicima i studentima. Tijekom Jugoslavije bila je postavljena ploča s imenima liječnika i studenata koji su kao partizani poginuli u ratnim operacijama ili su bili ubijeni od ustaške vlasti ili Nijemaca. Sredinom devedesetih je na inicijativu prof. dr. Andrije Hebranga postavljena ploča s imenima liječnika i studenata koje su velikosrpski agresori ubili u Domovinskom ratu. Treća ploča, koja je postavljena 1994. u razdoblju dekana prof. dr. Nike Zuraka, sjeća se Svih žrtava za slobodu Hrvatske, no ne navodi imena liječnika i studenata (koje su ubili partizani ili jugoslavenske vlasti). Od popisa se vjerojatno odustalo jer imena ne bi stala na jednu ploču, no sigurno i zato jer je Fakultet smatrao da je nezgodno isticati činjenice o počinitelju.

Hrvatska čezne za ujedinjenom poviješću u kojoj bi žrtve bile jednake. Ne želimo da Vlatko bude anoniman. Bio je stvaran čovjek. Žalimo za njim, ranjena srca i duše

Zabilježila: M.R.