Sjećanje na Ivicu Kovačevića

(Osijek, 24. lipnja 1923. – 1945.)

Ivica Kovačević rođen je u Osijeku 1923. godine. Kada su ga u svibnju 1945. ubili partizani, imao je 21 godinu. U lipnju 1945., na svetog Ivana Krstitelja, 24. lipnja, bio bi navršio 22 godine.

Ivica Kovačević
Ivica Kovačević

Ivica je bio učenik Učiteljske škole u Osijeku. U školi je bio predsjednik Križarskog društva. Križarstvo je vjernički pokret koji se nakon Prvog svjetskog rata razvio u katoličkim europskim zemljama. U Hrvatskoj je počeo radom 1930., i to na temeljima Orlovstva, također pokreta katoličkih laika, a koji je kralj Aleksandar Karađorđević 1928. zabranio. Pokretač Križarstva bio je Ivan Merz, nadareni mladi katolički aktivist, vrlo snažne osobnosti.

Križarstvo je okupljalo mladiće i djevojke privržene euharistiji i apostalatu, a spremne na žrtvu. Vezala ih je i ljubav prema domovini. Na vrhuncu svoga razvoja, 1938., imalo je četrdeset i dvije tisuće članova (dr. Božidar Nagy: Hrvatsko Križarstvo - Križarska organizacija, Veliko križarsko bratstvo, Postulatura za beatifikaciju Ivana Merza, Zagreb 1995.). Organizacija je raspuštena 1945., nakon što su komunisti došli na vlast. Odmah su pristupili i progonu članova. Dva križarska predsjednika - dr. Ivan Protulipac i dr. Feliks Niedzielski – ubijeni su, a prof. Marica Stanković, predsjednica Sestrinstva, osuđena je na višegodišnju zatvorsku kaznu.

Ivica je bio otvoreni mladi čovjek, uvijek nasmijan, pristupačan, spreman pomoći. Isticao se u učenju. Lijepo je pjevao. Njegov se osobiti tenor čuo na misama u crkvi sv. Antuna u osiječkoj Tvrđi. Bio je ozbiljan vjernik. Vršnjaci su u njega imali povjerenja. Slijedili su ga i postajali križari Živio je u obitelji u kojoj je bilo još troje djece: dvije sestre, Ljubica i Elizabeta, te brat Mirko. Otac je bio službenik u uredu carine.

Ivičina prijateljica iz razreda Vera stanovala je u blizini kuće u kojoj je živjela obitelj Kovačević. Vera je stanovala u Reisnerovoj ulici, a Ivica u Podgoračkoj. U školu su išli zajedno. Razgovarali su, postali prijatelji. Imali su iste ideale. Dogovarali su se da će se, kada završi rat, vjenčati i biti učitelji u najzabitijem hrvatskom selu. Željeli su predano poučavati djecu i pomagati ljudima.

Na početku četvrtog razreda, 1942., Ivica se javio u hrvatsku vojsku, kao i više drugih

Ivica Kovačević (lijevo), prijatelji iz razreda, Osijek, 1942.
Ivica Kovačević (lijevo), prijatelji iz razreda, Osijek, 1942.

učenika njegove školske generacije. Poslani su na izobrazbu u vojnu školu u Stockerau kraj Beča. Bili su određeni da postanu vojnicima elitnih vojnih postrojbi – Poglavnikova tjelesnog zdruga. Ivica je tijekom izobrazbe dva puta bio na odmoru kod kuće u Osijeku, a u lipnju 1943. se vratio u Zagreb. On i njegovi prijatelji nastavili su prekinutim razredom te su položili završni ispit učiteljske škole. Škola i vojarna za mlade vojnike-učenike bila je u zagrebačkoj Medulićevoj ulici, u zgradi u kojoj je danas Prva ekonomska škola.

Vera se i danas sjeća kako se nedjeljom znala naći na Jelačićevu trgu i gledati kako Ivica i prijatelji stupaju od škole do Katedrale, na misu, vedro i snažno pjevajući budnice.

Nakon završetka škole Ivica je bio na dužnosti, na vojnoj radio postaji na Sljemenu.

Vera se s Ivicom oprostila na početku Zvonimirove ulice u Zagrebu, 6. svibnja 1945.

Ivica se nikada nije vratio.

Nekoliko godina kasnije jedna je Osječanka Veri rekla da vjeruje da je Ivicu vidjela u partizanskom logoru u Šentvidu u predgrađu Ljubljane. I da ga sljedećeg jutra ondje više nije bilo. Nije bila potpuno sigurna jer ga je poznavala s naočalama, a vidjela je osobu bez naočala. Veru je upravo ta činjenica potakla da vjeruje da je poznanica dobro vidjela. Znala je da je Ivica bio kratkovidan, da nije volio nositi naočale i da ih je stavljao samo kada je morao, ali također i da ih je brižno čuvao da se ne razbiju. Zaključivala je da ih tada nije nosio upravo zato da ih sačuva.

Na fotografiji snimljenoj u Gradskom parku u Osijeku Ivica i prijatelji slave završetak školske godine 1941./1942. Uz djevojke su na fotografiji četiri mladića. Od njih četvorice partizani su na Bleiburgu ubili dvojicu. Jedan je poginuo u vlaku od podmetnute partizanske bombe. Jedan je Bleiburg preživio, no njegov mlađi brat i otac se nisu vratili..

Partizani su uz Ivicu ubili i trinaest drugih maturanata iste generacije Učiteljske škole u Osijeku. Svi su bili križari. Danas znamo imena njih jedanaestorice: Ivica Kovačević, Drago Balašković, Mirko Držajić, Matija Ivančić,  Ivan Ježo, Ivan Knežević, Ivan Laškarin, Miroslav Martinović, Ivan Neuschwender, Stanislav Sila i Ivan Šebić.

Ubili su i Ivičina brata Mirka.

Vera, koja danas živi u Kanadi, živo se sjeća Ivice i drugih stradalih mladića svoje generacije. Misleći na njih napisala je pjesmu:

Stoji
Stoji
i broji.
Još ih je devet ispred njega.

Boji li se?
Boji se za majku
koja nikada ne će prestati plakati.

Boji se za dragu
koja nikada ne će prestati čekati.

Boji se za djecu
koja se nikada ne će roditi.

Boji se za domovinu
koju više ne će moći braniti.

Pa kad i posljednji
ispred njega padne,
i on će polumrtav
u jamu padati.

A molitve će se utišati...

(Vera Valčić, Vancouver, Kanada)

Zabilježila: M.R.