Sjećanje na Ivicu Bićanića

Ivica Bićanić
Ivica Bićanić

(Gospić, 13. ožujka 1925. - Zagreb, 1945.)

Ivica Bićanić rodio se u Gospiću 13. ožujka 1925. Od djetinjstva se isticao bistrinom, bio je među najboljim učenicima gospićke gimnazije. Uz pomoć profesora Petra Martinca do petnaeste je godine odlično vladao francuskim, a naučio je i njemački. Veoma je lijepo crtao. Dobro je igrao nogomet. Volio je matematiku, pa je zarađivao džeparac podučavajući lošije đake.

Ivica je bio omiljen u društvu svojih vršnjaka. Okupljali su se u večernjim satima na korzu, a u ljetnim mjesecima plivali su u bistroj prohladnoj Novčici te s njezinih stijena hrabro skakali na glavu. Jedino, Ivicu nije zanimala politika. Gospićka stvarnost bila je ispunjena usijanim političkim napetostima, no Ivica je ostao po strani. Slobodno je vrijeme najradije provodio, u društvu nekoliko bliskih prijatelja, na ruskoj kuglani u dvorištu obiteljske kuće. Ostali su u svom dječačkom svijetu, ne sluteći da će za koju godinu osmorica od njih dvanaestorice izgubiti glavu.

Maturalni razred Ivice Bićanića
Maturalni razred Ivice Bićanića

U lipnju 1943. Ivica je položio veliku maturu. U srpnju je pristupio Hrvatskoj vojsci. U Zagrebu se školovao u vojnoj školi u Runjaninovoj ulici. Uspio je unaprijediti nišansku napravu na minobacaču primijenjujući trigonometrijske proračune te je za uspjeh bio nagrađen dopustom. Postao je pripadnikom dojavne satnije Poglavnikova tjelesnog zdruga u činu zastavnika. Bio je na dužnosti voditelja skladišta za strjeljivo u Maksimiru. U Zagrebu je upisao i studij prava, iako je zapravo želio studirati medicinu, no studij medicine nije uz vojnu dužnost bio moguć.

U svibnju 1945. Ivica je odlučio da se ne će povlačiti. Dobričina po svojoj prirodi, od djetinjstva katolički odgojen, vjerovao je da su i drugi ljudi poput njega. Javio se na službeni oglas koji je 20. svibnja raspisao partizanski zapovjednik Zagreba Vjekoslav Holjevac, a kojim su se određena godišta mladića pozivala na nastavak služenja vojnog roka. Tješio je zabrinutog ujca Ćipu i ujnu Maricu, kod kojih je u Zagrebu stanovao, da je sigurno riječ baš o redovnom novačenju. Otišao se prijaviti. I nikada se više nije vratio.

U Gospiću su Ivičini brojili dane duge kao godine i čekali vijesti koje nisu stizale. Ivičina mama je od tuge teško oboljela, a Ivičina teta Matija po cijele noći je molila ne bi li svoga mezimca izbavila od zle sudbine.

Ivica Bićanić, roditelji, sestra Marica i brat Nikica  Gospić 1943.
Ivica Bićanić, roditelji, sestra Marica i brat Nikica Gospić 1943.

U Gospiću i njegovoj okolici partizani i jugoslavenske vlasti su nakon rata ubili oko tri i pol tisuće nevinih ljudi. S komadića Ivičine Kaniške ulice, s 300 metara razdaljine od Križa do Bolnice, na kojoj je onda u 23 kuće živjelo tridesetak obitelji, u drugoj polovoci 1945. godine, kada je već bio mir, nestale su 33 osobe. Svi su bili Hrvati, mahom mladići koji su jedva izmaknuli iz djetinjstva.

Ubjeni su skoro svi mladići iz Ivičina maturalnoga razreda, moguće je pratiti prema razrednoj fotografiji. Ubijena su devetorica učenika koji stoje u gornjem redu. Također i mnogi nastavnici. Na fotografiji, sjede, prvi s lijeva vlč. Vladimir Kargačin, treći gospićki župnik vlč Dragutina Kukalj, osmi prof. Gljeb Krilov, deveti prof. Ivan Javor. Sve su ubili partizani, nakon što su 4. travnja 1845 ušli u Gospić.

Nestala su i sva ona djeca s Ivičine ruske kuglane. Danas se još vide ostaci u drvarnici kuće: jedan čavao na stropnoj gredi na kom je visjela kugla, a na okolnim gredama zapisana imena dječaka te broj srušenih čunjeva.

Zabilježila: M.R.