Sjećanje na Grozdu Budak

(Zagreb, 27. ožujka 1924. - 1945.)

Grozda Budak, Zagreb, 1941.
Grozda Budak, Zagreb, 1941.

Grozda Budak bila je kći Ivke Budak i Mile Budaka, hrvatskog književnika i političara. Rođena je u Zagrebu 27. ožujka 1924. Bila je najmlađe dijete u obitelji Budak. Imala je brata Zvonka i sestru Nedu, a i brata Branimira koji je umro u ranom djetinjstvu

Grozda je rasla u obitelji u kojoj je vladala toplina i ljubav. Brak roditelja bio je vrlo sretan. Otac i majka bili su potpuno posvećeni svojoj djeci. Ali, obitelj je trajno bila izložena naporima i stradanju jer je otac, dr.Mile Budak, od mladih dana cijelim bićem bio predan borbi za nacionalnu slobodu. Grozda je imala samo 5 godina kada su, 1929., srpske vlasti oca prvi puta sudile i zatvorile, a 8 godina kada su ga, 7. lipnja 1932., suradnici srpskog kralja Aleksandra u zagrebačkoj Ilici napali željeznom šipkom i teško ozlijedili Namjera im je svakako bila da ga ubiju.

Grozdin je otac atentat preživio, no odlučio je napustiti zemlju jer je očekivao da će ga i dalje nastojati ubiti. Odlučio je intenzivnije surađivati u ustaškom pokretu, onom dijelu koji je djelovao u inozemstvu. U emigraciju – prvo u Njemačku, a kasnije u Italiju - otišao je skupa sa suprugom 2. veljače 1933. Obitelj se tada razdvojila. Sin Zvonko bio je kod strica Nikole u Americi, u Pittsburghu, gdje je već ranije počeo studijem, Nedu su roditelji smjestili kod obitelji Duić koja je živjela u Grazu u Austriji, a Grozdu, koja je bila u 3. razredu pučke škole, ostavili su u Zagrebu kod obitelji Ivana Wernera. K sebi u Italiju doveli su je nakon završetka školske godine, tijekom ljeta 1933.

Grozda Budak i otac Mile, Berlin 1942.
Grozda Budak i otac Mile, Berlin 1942.

O životu Grozde Budak u Italiji danas znamo malo. Grozdina prijateljica iz školskih dana Marijana Šarić posvjedočila je da je Grozda o tom razdoblju malo govorila. Iz rijetkih je spominjanja bilo jasno da je obitelji bilo vrlo teško. Živjeli su u oskudici i velikoj neizvjesnosti, često razdvojeni. U Hrvatsku, u Zagreb, vratili su se 25. ožujka 1937. Grozda je imala 13 godina. Roditelji su je upisali u 3. gimnazijski razred (danas 7. razred osnovne škole) Gimnazije Sestara milosrdnica. Škola se nalazila u školskoj zgradi Sestara milosrdnica u današnjoj Varšavskoj ulici, a kasnije je preseljena u novu zgradu koju su časne izgradile na Savskoj cesti.

O Grozdinu životu u novom zagrebačkom razdoblju zabilježeno je nekoliko fragmenata. Prijateljica i suučenica Marijana, koja se kasnije udala za Krešu Wernera, sina Ivana Wernera, išla je s njom u isti razred (na fotografiji: zadnji red, četvrta s desna) i zna da je Grozda bila draga i otvorena djevojka, a uz to i odlična učenica. Marijana se sjeća da se Grozda veselila kada su sa sestrom Ancilom Buntak, njihovom razrednicom, išle na izlete, osobito često na Sljeme. Grozda je sa sobom nosila velike komade kruha i sira, jabuke i čaj - kako joj je majka pripremala. A sestra Ancila bila je pažljiva i zauzeta profesorica. Na izletu je učenicama govorila o povijesti kraja, o ljudima, o krajoliku – o svakoj biljčici i svakom stablu. Ponekad bi ipak znala biti i stroga. Kad bi mislila da učenice nisu na satu dobro surađivale ili da su na hodniku bile bučne, određivala im je da nakon nastave moraju ostati u školi, a ona bi im iz trošne knjižice starog francuskog bontona čitala pravila o lijepom ponašanju. Marijana se sjeća da je jedino Grozda mogla na francuskom odgovarati na pitanja kojima je sestra Ancila provjeravala jesu li učenice razumjele i zapamtile. Nedjeljom su sve učenice, pa i Grozda, redovito bile na sv. misi u Crkvi sv. Vinka u Frankopanskoj, u svojim plavim školskim odorama.

Zabilježeno je i sjećanje članova obitelji Budak iz Svetog Roka, o dolascima obitelji Budak u očev zavičaj. Grozda i Neda bile su ondje s roditeljima tijekom ljeta 1939.godine. Očev nećak Šipleta Babić čekao ih je s konjima i kolima na kolodvoru u Lovincu, pa ih je vozio kući u Sveti Rok. Uz cestu - uz njive, uz šumu i šumarke, uz kuće - stajali su ljudi i mahali im. Kola bi se često morala zaustavljati jer su se seljaci željeli rukovati s Grozdinim ocem. Grozda je u Svetom Roku s roditeljima bila i tijekom ljeta 1940., a tom je prilikom obitelj putovala i dalje, prema Splitu.

U Zagrebu je Grozda - ili Grozdica, kako ju je zvala mama – sklopila brojna prijateljstva. Osim s Marijanom osobito dobra bila je i s Mirnom Frković, kćeri Ivice Frkovića, kasnijeg ministra u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Mirna je također bila u razredu s njom i Marijanom (na fotografiji: drugi red, druga s lijeva, s pletenicama). Grozda je s djevojkama išla u kino te u plesnu školu na Savskoj cesti. Puno vremena provodile su u Matici hrvatskoj, gdje su se održavale brojne aktivnosti državnotvorne mladeži. U tom je krugu doživjela i svoju prvu ljubav, nažalost takvu koja joj je slomila srce.

Uskoro je uslijedila teška nesreća. U travnju 1940., u vrijeme dok je Grozdin otac još jednom bio zatvoren, ubila se Grozdina majka. Skočila je u bunar na obiteljskom posjedu u Rimu, tada prigradskom dijelu Zagreba. Grozdina prijateljica Ivona Maixner, kasnije Dončević, sjeća se da joj je Grozda uoči majčina sprovoda rekla da pred ljudima ne želi plakati jer da joj je nepodnošljivo da je žale. Doista, iza mamina je lijesa išla uz oca, uspravna, bez suza.

Zadnji, 8. gimnazijski razred Grozda više nije polazila, već je razred i maturu polagala kao privatna učenica. Žurila se jer je iz Zagreba s ocem odlazila u Njemačku. Mile Budak bio je od 2. studenoga 1941. na dužnosti hrvatskog poslanika u Berlinu. U Zagreb su se vratili 23. travnja 1943.

Svibanj 1945.! Nad Grozdom Budak se u svom strašnom crnilu nadvio 17. svibnja. Bila je s ocem u skupini s oko osamdesetak drugih ljudi. Englezi su ih zarobili u okolici Tamswega i Preberssea, u blizini Salzburga u Austriji. U skupini su bili visoki dužnosnici Nezavisne Države Hrvatske i članovi njihovih obitelji, no i brojni službenici državnih ureda i njihovi članovi obitelji. S Grozdom je bila i sestrična Ana Budak. Ana je prije rata u Zagreb došla iz Amerike da Grozda nakon majčine smrti ne bude sama, a kada je rat počeo, nije se više mogla vratiti roditeljima. U skupini je također bila i prijateljica Mirna Frković, Mirnina sestra Jasna i Mirnin brat Vladimir. Djeca obitelji ministra Ivice Frkovića bila su bez roditelja, jer se oni slučajno nisu zatekli na mjestu zarobljavanja. Vladimir Frković, koji je tada imao 13 godina, preživio je ubijanja koja su uslijedila, vratio se u Zagreb te se kasnije pridružio roditeljima koji su se uspjeli spasiti i iseliti u Argentinu. Bio je izravnim svjedokom i zabilježio je sjećanja na strašne svibanjske dane. Objavio ih je 1960. (?) u buenosaireškom Hrvatu, u iscrpnom izvješću pod naslovom Kako je 1945. izručena Hrvatska Državna Vlada.

Vladimir Frković opisao je kako su Englezi cijelu skupinu na brzinu i bezobzirno utovarili u kamione te im rekli da ih voze kako bi ih smjestili na drugome mjestu. Oduzeli su im sva vozila, a pojedini engleski vojnici za sebe su tražili i vrijedne osobne predmete pojedinaca. Prvi dan su ih dovezli do Spitala i ondje ostavili noćiti, a rano sljedećeg dana utrpali su ih u druge kamione. Vozili su ih u smjeru jugoistoka pa su zarobljenici ubrzo osjetili da će biti izručeni. Uistinu, oko deset sati prije podne pred podvožnjakom kolodvora u Rosenbachu Englezi su ih, uz cinični smijeh, predali partizanskom komesaru. Partizani su ih odmah utjerivali u vagone i željeznim polugama za njima zatvarali vrata.

Grozda Budak (drugi red, peta s lijeva) i suučenice, Zagreb, 1940.
Grozda Budak (drugi red, peta s lijeva) i suučenice, Zagreb, 1940.

Zarobljenike su partizani istjerali iz vagona na kolodvoru u Jesenicama – uz psovke, udarce puškama i čizmama. Grozda je svoju putnu torbu morala, kao i svi drugi, baciti na hrpu kraj stupa kolodvorskog sata.

Dva sljedeća dana zarobljenici su proveli u vojnoj baraci, s krevetima na kat. U ponedjeljak 21. svibnja oko 1 sat u četveroredu su ih potjerali natrag na kolodvor u Jesenicama i utjerali u stočne vagone. Ovaj su ih put prevezli do Škofje Loke. S kolodvora u Škofjoj Loki tjerali su ih cestom uzbrdo, pa puteljkom na jedan brežuljak. Ondje se nalazilo nekoliko baraka. Bile su mračne i smrdljive. U njima nije bilo kreveta ni pokrivača, samo hrpe prljave slame.

Slijedila su ispitivanja, premlaćivanja, bolest, slomljeni ljudi. Mnogi su zarobljenici od zadobivenih udaraca danju i noću stenjali. Svi su bili između očaja i zdvajanja, između ponosa i pomirenosti. Trudili su se jedni drugima olakšati muke. Roditelji su neprestalno ljubili svoju djecu. Otac je stalno bio uz Grozdu i nećakinju, do trenutka rastanka. Vladimir Frković se sjeća da je Mile Budak svima govorio: Ne bojte se, dico moja! Nema smrti do suđene, a suđenoj ne uteče...! Vladimir Frković misli da su Milu Budaka i druge visoke dužnosnike odveli 23. svibnja, no drugi izvori navode raniji datum poznatog dovođenja članova Vlade u Zagreb.

U četvrtak 24. svibnja partizani su prozvali dvadesetak ljudi iz skupine i odveli ih na glavnu cestu, i dalje. U petak ujutro došli su s novim popisom i prozvali drugih dvadesetak osoba. Tom su prilikom ljude, nakon izlaska na cestu, ukrcali u mali plavi autobus. Zarobljenici u baraci ubrzo su, nakon odvođenja ove skupine, čuli pucanje strojnica. Kod mnogih su se budile zle slutnje. Poneki su se pokušali tješiti mišlju da partizani možda slave, jer su ranije toga dana pjevali i govorili da slave Titov rođendan. Nakon dvadesetak minuta plavi autobus se vratio bez zarobljenika, samo s partizanskom pratnjom. Partizani su autobus ostavili na cesti i otišli prema kućama u kojima su bili smješteni.

Poslije podne je počela padati jaka kiša, no partizani su opet došli u zarobljeničku baraku. Prozvali su desetak djevojaka i mlađih žena, među njima i Grozdu, Mirnu i Anu. Mirna je na rastanku poljubila svoju sestru Jasnu i brata Vladu. Plakala je samo jedna mlada žena kojoj danas ne znamo imena. Zapravo, vriskala je - nije se dala odvojiti od svog sedmogodišnjeg djeteta. Svi su uzrujano pitali kamo odvode mlade žene, a partizanski zapovjednik je odgovorio da ih voze do obližnjeg porušenog mosta gdje da će ih prekrcati u drugi kamion. Rekao im je da će kasnije svi biti prebačeni na to drugo mjesto.

Grozda Budak se nikada nije vratila svojoj kući. Nisu se vratile ni Ana ni Mirna.

Preostalih dvadesetak zarobljenika - među njima i Vladimir Frković – prevezeno je sljedećih dana u logor Prečko u Zagrebu. Vladimir je preživio. Nekoliko godina kasnije roditelji su uspjeli organizirati njegov prijelaz granice i put u Argentinu.

Nakon propasti Jugoslavije i komunizma Vladimir Frković je, 1991., obilazio mjesta stradanja te je u mjestu Crngrobu pokraj Škofje Loke susreo svjedokinju koja se jasno sjećala da je u svibnju 1945. vidjela kako partizani vode grupu djevojaka. Vodili su ih baš iz smjera zarobljeničkih baraka, do skladišta u zaseoku Crngroba. Pred kućom su im naređivali da skinu odjeću. Vodili su ih u podrum. Svjedočenje slovenske svjedokinje zabilježeno je kamerom. Snimka je danas pohranjena kod nekoliko ljudi u Zagrebu.

Na kraju s tugom moramo reći da se svojoj obitelji nije vratila ni Jasna Frković, iako je i ona s bratom Vladimirom, i preostalim ljudima iz skupine zarobljenika, stigla do logora u Zagrebu. Trag joj se zauvijek izgubio negdje u sjevernoj Hrvatskoj.

Od djevojaka na školskoj fotografiji Grozde Budak iz šk.god. 1940./ 41. jugoslavenski partizani ubili su njih tri: Grozdu Budak, Mirnu Frković i Marijanu Krčmar. Nekoliko učenica spasilo se odlaskom u Argentinu. Marijana Šarić Werner na Bleiburgu je rodila blizanke, koje su sljedeći dan umrle. Živjela je, do 1995., u Argentini, više nikada nije imala djece. Tužnim odlaskom u Argentinu spasile su se i učenice Nina Grivičić i Iva Cekuš – obje su na školskoj fotografiji. Odlaskom u Argentinu spasilo se i nekoliko profesorica - redovnica i laikinja. Nekoliko profesorica, primjerice Silva Radej (na fotografiji: desno), završile su na višegodišnjoj robiji, u jugoslavenskim zatvorima.

Jedna od učenica sa školske fotografije, Maca Turujlija, preživjela je dolazak komunista. U sljedećim je godinama postala milosrdnicom. Kao sestra Ljerka došla je u Argentinu pomagati u hrvatskoj pastvi. Suučenice i prijatelji sjećaju je se po teškom zavjetu da se ne će vratiti u Hrvatsku kada Hrvatska postane slobodnom. Nakana joj je bila da anticipiranjem odricanja doprinese molitvi za ostvarenje slobode.

Uz poznate pisane izvore korišena su svjedočenja dana autorici tijekom ožujka i travnja 2005.:
Marijana Šarić Werner, Zagreb
Ivona Maixner Dončević, Koblenz, Njemačka,
Luka Budak, Melbourne, Australija
Kazimir Katalinić, Buenos Aires, Argentina
Vladimir Frković, Buenos Aires, Argentina

Zabilježila: M.R.