Sjećanje na Acu, Ivicu, i Josipa Majera

(Osijek, 1926. – 1945.)
(Bjelovar, 1921. – 1945.)
(Sveti Juraj na Bregu, 1900. – 1945.)

U Zagrebu, u Kačićevoj ulici, živi draga prijateljica Božica Špiljak (86) koja nam je posvjedočila:

Jugoslavenski partizani ubili su 1945. moja dva brata i oca. Suprug, koji je preživio križni put, više je godina robijao u Lepoglavi.

. Aco i Ivica Majer, Zagreb 1943.
. Aco i Ivica Majer, Zagreb 1943.

Rođena sam u Ogulinu, 1926. godine. U ranom djetinjstvu, u mojoj 4. godini, umrla mi je majka, Sofija Majer, i ostavila mene i dva moja nejaka brata: Acu, rođena 1926. u Osijeku i Ivicu, rođena 1921. u Bjelovaru. Brat Aco, svima to odmah zapinje za uho, nosio je ime suprotno hrvatskoj tradiciji a kojoj je moj otac snažno pripadao, no najbolji prijatelj našeg oca, koji je bratu bio krsni kum, zvao se Aleksa Vidović i brat je po njemu dobio ime.

Naš otac, Josip Majer, rođen je 1900. u Svetom Jurju na Bregu kraj Čakovca. Bio je željezničar. Zbog svoje je službe gotovo uvijek bio na putu. Nas troje djece raslo je dijelom kod bake u Osijeku, a dijelom u novoj očevoj obitelji. Otac se naime godinu dana nakon smrti naše majke, 1931., oženio Ivkom Jagar, djevojkom iz Lipača kraj Svetog Roka, koju je bio upoznao za vrijeme službe u Gračacu. U tom se braku rodilo još četvero djece. Obitelj je živjela teško, a usto i u stalnoj nesigurnosti i nestabilnosti. Oca su zbog njegovih političkih stavova bacali s jednog mjesta u drugo. Moja su mala braća i sestre po ocu, baš kao i moja braća i ja, rođeni svaki u drugom mjestu. Moje je djetinjstvo bilo snažno obilježeno gubitkom majke. A nedostajala su mi i braća, jer smo samo dijelom rasli skupa.

Travanj 1941. smo svi dočekali s najvećom radošću. Otac se odmah priključio Ustaškoj željezničarskoj bojni. Radio je na osiguranju pruga, u Gospiću i okolici.

Josip Majer, Zagreb 1940.
Josip Majer, Zagreb 1940.

Brat Ivica unovačen je u domobrane u rujnu 1941., a Aco, koji je imao 17 godina i bio sjemeništarac u Đakovu, odmah se dragovoljno pridružio bratu. Na svim su dužnostima i ratištima kasnije bili skupa. Rijetko su dolazili u Zagreb. Sjećam se da smo tek prvi Božić, 1941., proveli svi skupa u Zagrebu. Obitelj se u Zagreb doselila 1940. Živjeli smo na Volovčici, u stanu koji je otac bio unajmio.

Tijekom rata, u svojoj 18. godini, udala sam se za Vjekoslava Crnkovića, mladog čovjeka rodom iz Dragovića kraj Pakraca. Radio je kao bolničar u Njemačkoj bolnici u zagrebačkoj Ivkančevoj ulici, u školskoj zgradi u kojoj danas djeluje Suvag. U toj sam bolnici tada, kao kuharica, i ja radila.

Svibanj 1945. donio je nesreću za sve nas.

Sama sam se s Njemačkom bolnicom povlačila prema Sloveniji, no bila sam u skupini žena koja je dospjela samo do Brestanice. Otamo smo vraćene u Zagreb. Supruga Vjekoslava križni je put doveo u logor na zagrebačkom Kanalu. Igrom strašne sudbine u lipnju je na Kanalu bio i moj otac, nakon svoga križnog puta. A u isto vrijeme tamo je bila čak i moja pomajka! Pomajku su bili uhitili i odveli zato jer su srpski partizani iz Gospića tražili oca, no možda i radi njezine obitelji. Dva njezina brata bili su ustaški dužnosnici. Jakov Jagar, rođen 1912. u Svetom Roku ubijen je na Bleiburgu, a Stipe Jagar, rođen 1914. u Svetom Roku, uhićen je u Zagrebu te je u zatvoru mučen i ubijen. Pomajka je na Kanalu u jednom trenutku, iako su žene bile odvojene, u nepreglednom mnoštvu ljudi uočila oca, pa je s njim čak uspjela izmijeniti i nekoliko riječi. Uskoro ga međutim više nije vidjela.

Josip i Sofija Majer, zaruke, Bjelovar 1919
Josip i Sofija Majer, zaruke, Bjelovar 1919

U tom strašnom vremenu jugoslavenski komunisti su ubili i moja dva brata. Na moju veliku žalost nikada nisam saznala što se s njima događalo u zadnjim danima Hrvatske države. Poznato mi je da su u zimi 1944. bili negdje oko Karlovca, a da su u proljeće 1945. bili u Gospiću, baš kao i otac, no nije mi poznato jesu li se zajedno s njim povlačili ili se oni možda uopće nisu povlačili. U obitelji se godinama provlačio glas da su u lipnju 1945. bili zatvoreni na nekom otvorenom mjestu u Gospiću. Još i danas si predbacujem da nisam slijedila glasine i išla ih tražiti. Moja su braća i tada, kao i sada, bili najbliži mome srcu. Jako sam ih voljela. Aco je ubijen u 21., a Ivica u 24.godini života.

Istina je da 1945. nisam mogla nikamo ići. Teško se putovalo, ja sam bila trudna - u rujnu 1945. sam rodila sina – a bila sam i bez ikakvih sredstava. Pomajku s djecom, pa i mene, nove su komunističke vlasti odmah izbacili iz stana na Volovčici i strpali u suterenski stančić na Zavrtnici. Na brizi sam, sve dok je pomajka bila zatvorena, imala dvije malene sestre i dva brata. Kada su pomajku pustili, izbacili su je i iz stančića na Zavrtnici i dali joj podrumsku sobu u Mandrovićevoj 13. Ondje je sa svoje četvero djece ostala trajno, tik uz drvarnice s drvima i ugljenom.

Suprug je na Kanalu zadržan nekoliko mjeseci, a onda je premješten u zatvor u Petrinjskoj ulici, odakle su ga, kao i dio drugih zatvorenika, odvodili na radove na cestama. U prvo sam vrijeme s tek rođenim djetetom u rano jutro dolazila pred zatvor, kao što su to činile i druge žene i majke. Sve smo gledale jesu li naši još u koloni koja ide na rad, jesu li živi. Često smo pokušavale pratiti kolone, sve u strahu da ih put možda vodi na stratište.

Jednoga sam dana od jedne žene saznala da je suprug osuđen i odveden u Lepoglavu. Radila sam svaki posao do kojega sam mogla doći. Od zore sam do mraka kopala na bugarskim njivama uz Savu, da prehranim dijete i sebe te možda pripravim paket za muža. Sjećam se da sam jednom s jednim jadnim paketićem stigla u Lepoglavu i da sam u jednoj seljačkoj kući molila strane ljude da mi uzmu i čuvaju dijete, dok sam ja s drugim ženama cijeli dan pred ulazom kaznionice čekala da nam dopuste da na trenutak vidimo svoje. A ti su susreti bili jako bolni. Izgled zatvorenika odavao je da trpe, da su zlostavljani. Navečer, na povratku, više nije bilo vlaka, tako da sam se u Zagreb vratila teretnim vlakom koji me iskrcao na nepoznatom mjestu. U zoru sam, dok su mi suze curile niz lice, s djetetom marširala prema udaljenom gradu. Tri godine sam čekala supruga. Na sajmištu sam prodala svaku sitnicu koju smo imali, čak i suprugovu pidžamu, sve samo za kruh.

Suprug mi je umro 1959. godine. Kasnije, život je ipak krenuo svjetlijom stranom. Još jednom sam se udala. Dobila sam još jednoga sina.

Danas, u starosti, radosna sam jer su mi djeca dobri i pošteni ljudi. To mi je velika utjeha i velika životna radost. Ipak, moje srce zauvijek ostaje bolno i ranjeno. Često mislim na strašnu smrt oca, a neprestalno razmišljam na koji su način ubijena moja predraga braća. Svaki dan mislim na svoju braću.

Zabilježila: M. R., Zagreb, 2012.