Prof. dr. Ivo Banac

Govor na prosvjedu  6. svibnja 2017.

Prije pet godina govorio sam ovom skupu, na jednako tako lijep proljetni dan, u jednako lijepom Zagrebu. U tih pet godina mnogo toga se promijenilo, ali jedno nije: Trg maršala Tita. Argumenti protiv ove sramote i danas su isti te svjedoče o nedostatcima hrvatske demokracije.

Apologeti zavode tvrdnjom da je Titovo razdoblje bilo razdoblje napretka i razvoja, ali koji to poredci u Europi, pa i oni sa sasvim drukčijim predznakom, nisu tako što postigli u drugoj polovini 20. stoljeća? Zar to nisu postigli i Franco i Salazar? U mnogo većoj mjeri to su postigle europske liberalne demokracije. Nakon Drugog svjetskog rata Italija je, doslovno na koljenima, bila gladna, ali upravo je tijekom Titova razdoblja u svemu nadmašila naša navodna postignuća. Nema napretka bez slobode, a Titov je režim bio utjelovljenje neslobode u svakom smislu.

Razlozi za civilni kult Tita u pluralnoj, demokratskoj i neovisnoj Hrvatskoj ne mogu biti uvjerljivi. Koji su to razlozi? O tomu danas želim govoriti.

Zapravo, svaka zaostalost, pa i hrvatska, mjeri se i apologetskim tezama o povijesti, posebno recentnoj. Kad branite ugled jedne diktature, svjedočite o nesrazmjeru između univerzalnih načela i vlastitih dometa. Možemo razumijeti zašto Mongoli slave Džingis-kana, ali nam to ipak govori kako njihova samosvijest nije osjetljiva na neke vrijednosti ili ih u stanovitim okolnostima dokono suspendira. Tako je to i s Titom.

Oni koji održavaju Titov kult zapravo zanemaruju mračnu stranu naše povijesti. Kao da se nije dogodila Daksa, Huda Jama, križni putovi, Goli otok! Kao da ljudima nije otimana imovina, kuće, stanovi, njive, svaka mogućnost rada i udruživanja, kakva je moguća u demokraciji. Kao da nije bilo Stare Gradiške, špijuniranja, potkazivanja, progona vjere i savjesti, cenzure, kulta laži i kulta ličnosti! Kao da stotine tisuća ljudi nisu morali napustiti našu domovinu da bi živjeli u slobodi i od svog rada!

Kada današnji zagovornici zaborava govore kako je njima stalo do budućnosti, kako ne žele govoriti o prošlosti, oni jednostavno žele prikriti svoja vlastita nedjela i grijehe svojih očeva, korupciju, kriminal i nejednakost koji su izrasli na gnojivu nasilja i revolucije. Sve teme naše sadašnjosti, ali prvenstveno pitanja korupcije i prikrivanja državnog kriminala, bogaćenje bez rada, nepotizam i nepoštivanje zakona, nepodnošljiva birokracija i bahatost administracije, sve te teme imaju svoje ishodište u nasilju i okrutnosti Titova režima. I ne mogu se riješiti bez otvorenog suočavanja sa svime što nam je taj sustav ostavio u nasljeđe.

Što je zadatak povjesničara u datim okolnostima: u prvom redu, razbiti tamnicu straha. Zato se za Romana Leljaka ne može reći da je amater. Njegovo djelo odskače od uobičajene kakofonije mnoštva naših povjesničara. On je učinio više za istinu o Titu od većine njih. On je otkrio Hudu Jamu! Netko tko je otkrio Hudu Jamu ne može biti amater.

Trg maršala Tita je mjera naše zaostalosti, našeg konformizma i našeg kukavičluka. Koliko god bili zahtjevni izazovi današnjeg trenutka, koji stoje pred našim društvom, pred našom politikom, na njih ne ćemo moći odgovoriti dok ne raščistimo ova pitanja, ovaj talog koji je u osnovi svih naših podjela. To je zadatak novog naraštaja političara, koje ćemo podržati upravo zato jer su nam obećali ukidanje Titova trga, tako da se ovdje idućeg svibnja okupljamo oko boljih tema, u boljem ozračju.

Mr. sc. Marko Grubišić, predsjednika Hrvatskog društva političkih zatvorenika

Govor na prosvjedu 6. svibnja 2017.

Poštovane dame i gospodo, Zagrepčanke i Zagrepčani, dragi prijatelji!

Pozdravljam vas u ime 6500 još uvijek živih hrvatskih političkih zatvorenika, čije sudbine daju 6500 razloga da se skine ova ploča s imenom koje ne želim ni izgovoriti!

Treba imati na umu da je kroz njegove kazamate radi očuvanja Jugoslavije i komunističkog režima prošlo više od 100 000 političkih zatvorenika, od kojih moram posebno spomenuti 3016 žena koje su bile osuđene na ukupno 12 291 godinu robije, što znači u prosjeku na 4 godine svaka od njih. Mnoge od njih bile su suđene na doživotnu robiju, mnoge na više od 10 godina, ali najporaznije je što zbog robije  mnoge od njih nisu nikada postale majke. Zato nije slučajno da su ovaj skup i ovu inicijativu „Krug za trg“ pokrenule upravo žene. A žene političke zatvorenice, dostojanstveno i mučenički, kao uostalom i svi politički zatvorenici, kažu da im nije žao ni dana ni godina koje su proveli u mračnim tamnicama: jer imamo slobodnu i neovisnu hrvatsku državu.

Ali sad dolazimo do apsurda! Naime, o zločincu i njegovim zločinima sve je rečeno, sve je evidentno i ne bih trošio vrijeme u ponavljanju tih povijesnih istina, no ovdje se postavlja logično pitanje: Tko su ti ljudi koji nakon 27 godina postojanja hrvatske države pozivaju građane našeg grada Zagreba na referendum ili koji stvaraju povjerenstva za utvrđivanje povijesne istine! Otkuda tolika drskost i bahatost da se na ovaj način veliča zločin umjesto da ga se osudi, a da se žrtve omalovažavaju!  Dvadeset i sedam godina smijenjivale su se garniture hrvatske vlasti, ali ste nažalost vidjeli koliko je opiranja bilo kada se spomenula lustracija i otvaranje arhiva.

Evo, jedan primjer, neposredan, ovdje na licu mjesta. Znate li što je ovo?! Ovo nisu sabrana djela nekog književnika! Ovo je dosje koji je o meni vodila Udba! Istina, pročišćen, nedostaje 56 stranica koje je netko prethodno pročistio. No dovoljno je zaviriti u jedan ovakav dosje da se zgrozite od postupaka udbaša koji su provodili torture nad nama političkim zatvorenicima. Samo u ovom dosjeu nalaze se imena više od 30 udbaša, ali koji su tijekom ovih 27 godina u hrvatskoj vlasti uživali sve privilegije, a i dan danas su zajedno sa svojim „suradničkim vezama“, infiltrirani u najvitalnije javne, državne i financijske institucije. Jedan od njih čak je i profesor na Fakultetu političkih znanosti! Možete li zamisliti čovjeka koji je osobno mene u istražnom zatvoru vezao za radijator, fizički zlostavljao i držao na detektorima kako danas predaje mladim studentima! On danas „uči“ našu djecu kako voljeti Hrvatsku! To je nedopustivo! Zato padom ove ploče padaju sve maske, a otvaranjem arhiva dobit ćemo istinu – samo jednu – na kojoj treba počivati hrvatska budućnost!

Tijekom ovih 27 godina mnogi hrvatski politički uznici slomili su se od jada zbog prekomjerne dvoličnosti i licemjerstva koje je zahvatilo hrvatsko društvo, posebice od onih koji ju vode, a vode ju u moralnu i duhovnu propast, u povijesno posrnuće iz kojeg nema povratka. Koliko je to katastrofično govori i činjenica da je Zvonku Bušiću koji se vratio s izdržane 32-godišnje robije iz američkog zatvora bilo teže izdržati hrvatsku stvarnost nego 32 godine u najtežim američkim zatvorima!

Zato, lijek ovoj situaciji nisu ni svjećice ni maslinove grančice. To su svete stvari, a oni svetost ne razumiju, oni svetosti nemaju.

Zar nekima ovdje u ovom okruženju - primjerice rektoru Sveučilišta, intendantu HNK-a ili ravnatelju Muzeja primijenjene umjetnosti -  nije bio dovoljan signal kad je predsjednica Republike Hrvatske  iselila bistu zločinca iz svojeg ureda da i oni dignu glas kako je neugodno i neukusno, blago rečeno, primati i odašiljati poštu svojim kolegama u inozemstvu, diljem Erupske unije, s ove adrese! Očekivali smo to barem od zagrebačkog rektora. Međutim, sa žaljenjem moram reći da za takvu njegovu inicijativu nisam čuo.

I na kraju -  poruka optimizma od nas hrvatskih političkih zatvorenika. Nadamo se da do 12. prosvjednog okupljanja  sljedeće godine ne će trebati doći! Jer ako ovu ploču u što kraćem vremenskom roku ne uklone nadležne gradske vlasti, onda ćemo mi hrvatski politički uznici biti primorani – a to obećavamo - pronaći način kako da ploča s ovim sramotnim imenom ne bude više nikad na ovom najljepšem zagrebačkom trgu. Nadamo se da ne ćemo biti primorani upotrijebiti „šarafciger“ (kao što bi to jedna gospođa učinila s jednom drugom pločom)! Ali ako i dođe do uporabe odvijača u tu svrhu, uvjereni smo da u ovoj državi ne ćemo biti suđeni, jer zbog rušenja ovog nečasnog imena i rušenja Jugoslavije već smo bili u zatvoru, pa je za očekivati da ne možemo biti suđeni dva puta za isto djelo!

Ako je suditi po onoj „pobjednici pišu povijest“, onda ostaje, ovog puta za vječnost, samo jedna istina: Jugoslavija je morala nestati kako bi Hrvatska živjela! Hvala!

mr.sc. Marko Grubišić,
predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika

Prof. dr. Boštjan Marko Turk, Sveučilište u Ljubljani

Govor na prosvjedu 6. svibnja 2017.

Poštovane gospođe, poštovana gospodo, dragi prijatelji,

Kamo smo došli? Gdje se danas nalazimo? Josip Broz Valter je osoba po kojoj je imenovan ovaj trg, ali ime tog čovjeka je za to najmanje primjereno. Predstavlja ono što danas najviše tuče Hrvatsku, a to je ekstremni politički egoizam koji se ne zaustavlja ni pred čime da bi makijavelistički izvršavao svoju volju i pokazao moć. Danas uz novu i fatalnu krizu hrvatske vlade u posljednje dvije godine doživljavamo slično mada je ova svladana i stavljena u kontekst koji određuje ponašanje političara u postmodernoj Europi. To se zove civilizacija.

Hrvatska se, zajedno s dijelovima srednje i istočne Europe, nakon raspada Sovjetskog saveza i Jugoslavije vratila u nju. Onaj po kome je nazvan trg ovaj trg u Zagrebu je bio osoba koja je Hrvatsku, zajedno s ostalim narodima nekadašnje Jugoslavije, odvojila od civilizacije. Križni put, teror, Udba, ubijanje emigranata, obožavanje JNA, i uopće  zločini na čelu kojih je stajao Josip Broz Valter, su dokazi koje niti jedna povijest ne bi mogla izbrisati niti zaboraviti.

A sve je to zbog toga što je Josip Broz prije nego je krenuo putem ka ekstremnom makijavelističkom egoizmu sam napustio civilizaciju. To se dogodilo u Staljinovoj Moskvi kada je kao agent Kominterne uzeo ime Valter. Tada započinje doba njegovih nezamislivih zločina. Tajni arhivski dokumenti u Ruskom državnom arhivu za socijalnu i političku povijest otkrivaju Valterove specifične metode, njegov rad za političku policiju tadašnjeg režima, za najkrvaviju političku policiju u povijesti, NKVD. Pisao je negativne dojave o ljudima  koji su unutar Kominterne, i bivše Jugoslavenske komunističke partije, bili njegovi drugovi  i  prijatelji. Oni su zatim izručeni u smrt. Valter je namjerno pristao na psihopatologiju kriminalnog staljinizma, jer je u njemu vidio put do svoje buduće karijere. Izravne posljedice tih denuncijacija su bila uhićenja i kasnije likvidacije brojnih dužnosnika partije. Pouzdani podaci govore o tome da je u godinama od 1937. do 1938. uhićeno sedamdeset posto jugoslavenskih komunista, osamsto ih je ubijeno, među njima i Milan Gorkić, glavni tajnik Komunističke partije Jugoslavije, čovjek koji je Josipa Broza u dobroj vjeri preporučio i iza njega stao. Strijeljan je 23. listopada 1937., tek u trideset trećoj godini života. U povijesti čovječanstva postoji osoba koja je jedan od najvećih političara i najvećih pjesnika istovremeno. To je Dante Alighieri. Najdublje u pakao, u njegov deveti krug, postavio je izdajice prijatelja i dobročinitelja. Josip Broz Valter je zbog Gorkićeve smrti zaslužio upravo to mjesto. Da ostalo niti ne spominjemo. Slobodan Milošević, koji je bio vođa Centralnog komiteta Komunističke partije Srbije, u tom svojstvu i autor agresije na Hrvatsku i njezinu neovisnost,  učinio je isto što i Tito! Čovjeka koji mu je omogućio karijeru i podupirao  ga, Ivana Stambolića, dao mje, jer se namjeravao kandidirati na njegovo mjesto, zaliti krečem. Prije konverzije u srpski nacionalizam, Milošević je bio veliki titoist.  Gdje je učio svoje metode? Učio ih je u Partiji. Staljinizam su uspjeli preživjeti samo oni koji su bili moralno najslabiji, uči urednik Crne knjige komunizma, Stéphane Courtois. Oni koji su svoje kolege denuncirali s lakoćom,  i slali ih u smrt.

Tito je preživio u srži staljinizma jer je i sam bio veći staljinist od ostalih. Bio je Staljin u malom. Toliko mu se uspio približiti jer je shvatio tajnu njegove moći, tajnu njegove Samsonove kose.  Sovjetski sustav je tajnu političku policiju usavršio iznad svih razumnih dimenzija - o razumu govorimo kao o civilizacijskom mehanizmu koji omogućava stvaranje moralnosti.  Oba Josipa, Visarionović i  Broz, su to okrenula naopako. Što su više ljudi poslali u smrt, njihov je položaj unutar Partije postajao čvršći. Oruđe je bila tajna policija.

Josip Broz Valter  je na pozornicu povijesti došao s krvavim rukama. Njegove su lekcije, naučene u srcu staljinizma i ostavile su odlučujući pečat kod preuzimanja totalitarne vlasti (1941. – 1945.) kao i pri njezinoj konsolidaciji koja ga je kasnije implementirala kao poglavara Jugoslavije (do 1980. godine). Uvijek je uz njega bila tajna policija, Udba. Ona je predstavljala tajnu njegove dugovječnosti, njegovu Samsonovu kosu. Beskrupulozni egoistični makijavelizam je Brozu diktirao da svoje protivnike mora uništiti, ako je potrebno i preventivno. Tako je vladao i Josip Visarionović Staljin. Od tada poznajemo Križni put, Goli otok, Sv. Grgur, potom Jasenovac, u kojemu su, nakon rata, umrli mnogi Hrvati, upravo zato što se nisu slagali s Titom. Oni su bili antikomunisti. Ali Jasenovac je primao i komuniste,  iz istog razloga - nisu se slagali s Titom. Logor  je zatvoren nakon Informbiroa, 1950. godine.

Josip Broz Tito je uspio politiku zloupotrijebiti. To mu je omogućilo njegovo odvajanje od civilizacije. Zločin je taj koji je ljude zastrašio, pa su rezignirano promatrali kako on „vlada u ime naroda“.

Vrijeme je da povijesnim korijenima političkog egoizma dođe kraj. Vrijeme je da se vlast vrati narodu i služi samo njemu, ne pojedincu koji djeluje u ime naroda uz cijenu njegove krvi. Vrijeme je da se ime Josipa Broza makne iz Zagreba.

Dr. Željka Markić, Udruga „U ime obitelji“,

Govor na prosvjedu 6. svibnja 2017.

Sve vas pozdravljam. Kao prvo, želim se svima vama zahvaliti što ste ustrajno, kroz proteklih deset godina dolazili na ovaj Trg prosvjedujući protiv toga da nosi ime jugoslavenskog diktatora, u ime svih žrtava komunističkog diktatora i zločinca Tita.

Danas ovdje tražim da se ovom trgu vrati ime Kazališni trg i da ga se prestane nazivati po komunističkom diktatoru odgovornom za stotine tisuća ubijenih nakon Drugog svjetskog rata. I nisam ovdje samo u svoje ime. Ovdje sam u ime još dvije žene. Moje bake Ruže i bake Slavice. I svih obitelji kojima je Titov, jugoslavenski režim nanio ogromno zlo.

Baka Ruža, majka moga oca, odrasla je u centru Zagreba, u Streljačkoj ulici, u obitelji koja je imala trgovinu na Trgu bana Jelačića. Jako je dobro razlikovala pravo hrvatskog naroda da ima svoju državu te izađe iz tamnice naroda, iz Prve Jugoslavije, od protubožjeg i protuljudskog nacističkog, ustaškog režima. Unatoč tome, nakon ulaska partizana u Zagreb, mojoj su baki Ruži u obiteljsku kuću uselili dvije partizanske obitelji, a muža, suca, koncem 1946., osudili su na 14 godina zatvora a da mu nisu dokazali ijednu točku optužnice. Ostala je bez prihoda sa šestero djece. Prehranjivala ih je uzgajajući blitvu u svom vrtu i prodavajući u bescjenje antikni namještaj i obiteljske dragocjenosti. Moja baka Ruža je bila ta koja je svom mužu morala prenijeti da su mu dva nećaka, liječnika, koji su pratili ranjenike na putu prema Austriji, partizani ubili i da se ne zna gdje im je grob.

Danas ovdje tražim da se ovom trgu vrati ime Kazališni trg i da prestane nositi ime komunističkog zločinca Tita i u ime moje bake Slavice. Mama moje mame rođena je u građanskoj obitelji u Gospiću. Dok me baka Ruža tjerala da se uspravno držim i učim francuski, baka Slavica je bila baka koja je, kad god bih zatražila, ispekla kolače, koja mi je potajno davala džeparac i namigivala mi iza maminih leđa kad bi me za nešto grdila. Baka Slavica me udarila samo jednom. U 3. razredu osnovne škole, kad sam, vraćajući se sa školskog izleta, po običaju, na putu kući, svratila prvo do nje. Zvoneći na njezinim vratima, naglas sam pjevala partizansku koračnicu koju smo pjevali na izletu „Po šumama i gorama naše zemlje ponosne“. Baka mi je otvorila vrata, a prije snažne pljuske uspjela sam vidjeti njezino zgrčeno lice i čula vrisak: „Da te to više nikad nisam čula pjevati!“ Kasnije mi je mama, dok sam joj ridajući prepričavala da me baka iz čistog mira pljusnula, ispričala, upozoravajući me da o tome ne pričam u školi: „Željka, ti imaš mlađeg brata, znaš koliko ga voliš. Tvoja baka Slavica je isto imala mlađeg brata. Obitelj ga je, cijeli Drugi svjetski rat, zbog mladosti, uspjela sačuvati od odlaska u ikoju vojsku. Onda su ga jednog dana, nakon rata, dok je popravljao krov na kući u Gospiću, ljudi koji su pjevali ovu pjesmu s kojom si ti danas došla baki na vrata, skinuli s krova, odveli u zatvor, baki i njezinoj mami nekoliko dana vraćali njegov krvavi veš, a onda im javili da je 'nestao'.“

Roman Leljak, predsjednik udruge „Huda Jama“

Govor na prosvjedu 6. svibnja 2017.

Drage Hrvatice i Hrvati,

teško mi je stajati na ovom trgu. Osjećam se ljuto i nemoćno. Kada sam 1989. godine otkrio i prvi puta ušao u Hudu Jamu i  došao do zida  na kojem je bio nacrtan križ, vidio sam da je netko ipak ostavio poruku sa željom da se sazna istina. Istina, da su Titovi partizani u Hudoj Jami zazidali žene, invalide, ranjenike, ali i djecu. Istinu smo saznali. Titovi partizani su napravili zločin! Danas znamo da su ti zločini povezani u genocidnom cilju da se uništi najsvjetlije što jedan narod može imati – svoju državu. Taj genocid imao je i ime: Hrvatska je morala umrijeti, da bi nastala Jugoslavija.

1945. godine Hrvatska je morala nestati, da bi komunistička okupatorska ideologija pod vodstvom Tita stvorila  ideološku Jugoslaviju u kojoj je bilo zabranjeno da se Hrvat osjeća Hrvatom, da se Slovenac osjeća Slovencem.

Danas stojimo na trgu našeg Zagreba, vijore hrvatske zastave, puno je transparenata o domoljublju i svi znamo istinu, da Tito nije volio hrvatsku zastavu, da Tito nije volio domoljube! Zatvarao ih je, slao Udbu da ubija domoljube koji su u iseljeništvu ostali vjerni i voljeli svoj hrvatski narod. Svi znamo da Tito nije volio ono što je najsvetije  -  Dom i Boga.

U povodu 45. godišnjice uhićenja hrvatskih proljećara dužni smo se sjetiti i brojnih hrvatskih političkih zatvorenika, žrtava represije Titovog  komunističkog režima,  a posebno mjesto zauzima dr. Marko Veselica. On je bio naš Nelson Mandela, a njegovo je ime postalo simbolom borbe za slobodu i nacionalna prava. Na montiranim političkim procesima bio je osuđivan na dugogodišnje zatvorske kazne, uvijek u životnoj opasnosti, no ništa ga nije moglo slomiti u njegovu domoljublju. Nikada se nije žalio na svoj trud, napore i patnju, koju je kroz sav taj teror, uzništvo, proganjanja i šikaniranja proživio u  Titovoj Jugoslaviji. Na žalost istina je  da ova država, u koju je utkao svaki milimetar svog bića, svoje životne energije, svoje žive i neiscrpive inteligencije, ogromnog znanja, to u doslovnoj mjeri nije znala ili nije htjela afirmirati kao model za budućnost nove etike u kojoj bi maršal Tito i brojni suradnici imali muzej, a to bi bio muzej strašnog komunističkog režima poput Dachau ili Auswitcha.

Tito je volio samo ljude koji su mu na rub šume vezali medvjeda. Kao veliki lovac ustrijelio bi tog medvjeda i ti isti ljudi  koji su mu medvjeda vezali  postavili bi se u red i čestitali mu. Tito ih je, iako je vidio da je medvjed bio vezan,  nagradio te su oni postali ministri, sekretari (tajnici) i predsjednici.  Ti ministri, sekretari (tajnici), predsjednici bi svojoj djeci govorili o velikom lovcu Titu, o njegovim velikim djelima.  Da, tada su ti ministri, sekretari (tajnici) i predsjednici znali za istinu, ali su svjesno lagali. Danas njihova djeca znaju  lažnu istinu.  U izobilju političke i financijske moći rodila su se djeca komunista.

Djeca komunista nisu bili dragovoljci za domovinski rat. Njihova opcija nije bila Hrvatska. Njihova opcija je bila da u vihoru domovinskog rata preuzmu gospodarski i bankarski sustav. To su na žalost i uspjeli uz pomoć svoje tajne službe Udbe, mreže suradnika, tajnih kanala kriminalnog podzemlja. Sa financijskom snagom preuzeli su Hrvatsku i danas novcem i korupcijom nastavljaju  svoje poslanstvo djece komunizma.

Najveći neprijatelj djece komunizma je arhivska građa. To je jedini dokaz o njihovoj povijesnoj laži, kriminalu, korupciji. Zbog arhivske građe spremni su prilagođavati politički sustav, mijenjati vlade, ministre, spremni su zatvarati, pa čak i ubijati.

Danas nam trebaju političari koji vole svoj narod, trebaju nam političari koji ne će pokleknuti pred snagom financija djece komunizma. Pogledajmo u nebo, oblaci se dižu, sunce i Bog nam daju nova imena. Dolazi nam Bruna, Željko, Zlatko, dolaze mnogi.... Mnogima u borbi sa djecom komunizma na putu srca posustanu, predaju se. Ali ne bojte se, dolaze mnogi, uspjet ćemo!

Očevi Djece komunizma su postavili jedanaest pregrada u Hudoj Jami, i djeca komunizma su postavila jedanaest pregrada na putu u pravu i istinitu demokraciju.  Ali, pogledajmo u nebo, pomolimo se i pomognimo. Stiže naše vrijeme. Nikad više jedanaest pregrada!

2014. godine sam u emisiji na slovenskoj televiziji završio svoj nastup riječima: »Huda jama neće biti zadnji grob žrtvama, žrtve ćemo iskopati i pokopati ih dostojanstveno na groblju!« Ismijali su me, a danas su te žrtve pokopane  na groblju u Mariboru.

Siguran sam da ne ćemo dugo stajati na trgu čovjeka koji je mrzio hrvatski narod. Uskoro ćemo se ponovno naći na ovom trgu, biti će to dan pobjede nad komunizmom i tada će se roditi novo proljeće i ustat će dr. Marko Veselica,  i tisuće žrtva Titovog režima. To će biti buđenje svijesti i savjesti mladih generacija, hrvatski narod  će se probuditi iz stoljetnih snova, kako bi samostalna hrvatska država  zaista  živjela u harmoniji svih Hrvata.