Prof. dr. Ivo Banac

Govor na prosvjedu  6. svibnja 2017.

Prije pet godina govorio sam ovom skupu, na jednako tako lijep proljetni dan, u jednako lijepom Zagrebu. U tih pet godina mnogo toga se promijenilo, ali jedno nije: Trg maršala Tita. Argumenti protiv ove sramote i danas su isti te svjedoče o nedostatcima hrvatske demokracije.

Apologeti zavode tvrdnjom da je Titovo razdoblje bilo razdoblje napretka i razvoja, ali koji to poredci u Europi, pa i oni sa sasvim drukčijim predznakom, nisu tako što postigli u drugoj polovini 20. stoljeća? Zar to nisu postigli i Franco i Salazar? U mnogo većoj mjeri to su postigle europske liberalne demokracije. Nakon Drugog svjetskog rata Italija je, doslovno na koljenima, bila gladna, ali upravo je tijekom Titova razdoblja u svemu nadmašila naša navodna postignuća. Nema napretka bez slobode, a Titov je režim bio utjelovljenje neslobode u svakom smislu.

Razlozi za civilni kult Tita u pluralnoj, demokratskoj i neovisnoj Hrvatskoj ne mogu biti uvjerljivi. Koji su to razlozi? O tomu danas želim govoriti.

Zapravo, svaka zaostalost, pa i hrvatska, mjeri se i apologetskim tezama o povijesti, posebno recentnoj. Kad branite ugled jedne diktature, svjedočite o nesrazmjeru između univerzalnih načela i vlastitih dometa. Možemo razumijeti zašto Mongoli slave Džingis-kana, ali nam to ipak govori kako njihova samosvijest nije osjetljiva na neke vrijednosti ili ih u stanovitim okolnostima dokono suspendira. Tako je to i s Titom.

Oni koji održavaju Titov kult zapravo zanemaruju mračnu stranu naše povijesti. Kao da se nije dogodila Daksa, Huda Jama, križni putovi, Goli otok! Kao da ljudima nije otimana imovina, kuće, stanovi, njive, svaka mogućnost rada i udruživanja, kakva je moguća u demokraciji. Kao da nije bilo Stare Gradiške, špijuniranja, potkazivanja, progona vjere i savjesti, cenzure, kulta laži i kulta ličnosti! Kao da stotine tisuća ljudi nisu morali napustiti našu domovinu da bi živjeli u slobodi i od svog rada!

Kada današnji zagovornici zaborava govore kako je njima stalo do budućnosti, kako ne žele govoriti o prošlosti, oni jednostavno žele prikriti svoja vlastita nedjela i grijehe svojih očeva, korupciju, kriminal i nejednakost koji su izrasli na gnojivu nasilja i revolucije. Sve teme naše sadašnjosti, ali prvenstveno pitanja korupcije i prikrivanja državnog kriminala, bogaćenje bez rada, nepotizam i nepoštivanje zakona, nepodnošljiva birokracija i bahatost administracije, sve te teme imaju svoje ishodište u nasilju i okrutnosti Titova režima. I ne mogu se riješiti bez otvorenog suočavanja sa svime što nam je taj sustav ostavio u nasljeđe.

Što je zadatak povjesničara u datim okolnostima: u prvom redu, razbiti tamnicu straha. Zato se za Romana Leljaka ne može reći da je amater. Njegovo djelo odskače od uobičajene kakofonije mnoštva naših povjesničara. On je učinio više za istinu o Titu od većine njih. On je otkrio Hudu Jamu! Netko tko je otkrio Hudu Jamu ne može biti amater.

Trg maršala Tita je mjera naše zaostalosti, našeg konformizma i našeg kukavičluka. Koliko god bili zahtjevni izazovi današnjeg trenutka, koji stoje pred našim društvom, pred našom politikom, na njih ne ćemo moći odgovoriti dok ne raščistimo ova pitanja, ovaj talog koji je u osnovi svih naših podjela. To je zadatak novog naraštaja političara, koje ćemo podržati upravo zato jer su nam obećali ukidanje Titova trga, tako da se ovdje idućeg svibnja okupljamo oko boljih tema, u boljem ozračju.

Mr. sc. Marko Grubišić, predsjednika Hrvatskog društva političkih zatvorenika

Govor na prosvjedu 6. svibnja 2017.

Poštovane dame i gospodo, Zagrepčanke i Zagrepčani, dragi prijatelji!

Pozdravljam vas u ime 6500 još uvijek živih hrvatskih političkih zatvorenika, čije sudbine daju 6500 razloga da se skine ova ploča s imenom koje ne želim ni izgovoriti!

Treba imati na umu da je kroz njegove kazamate radi očuvanja Jugoslavije i komunističkog režima prošlo više od 100 000 političkih zatvorenika, od kojih moram posebno spomenuti 3016 žena koje su bile osuđene na ukupno 12 291 godinu robije, što znači u prosjeku na 4 godine svaka od njih. Mnoge od njih bile su suđene na doživotnu robiju, mnoge na više od 10 godina, ali najporaznije je što zbog robije  mnoge od njih nisu nikada postale majke. Zato nije slučajno da su ovaj skup i ovu inicijativu „Krug za trg“ pokrenule upravo žene. A žene političke zatvorenice, dostojanstveno i mučenički, kao uostalom i svi politički zatvorenici, kažu da im nije žao ni dana ni godina koje su proveli u mračnim tamnicama: jer imamo slobodnu i neovisnu hrvatsku državu.

Ali sad dolazimo do apsurda! Naime, o zločincu i njegovim zločinima sve je rečeno, sve je evidentno i ne bih trošio vrijeme u ponavljanju tih povijesnih istina, no ovdje se postavlja logično pitanje: Tko su ti ljudi koji nakon 27 godina postojanja hrvatske države pozivaju građane našeg grada Zagreba na referendum ili koji stvaraju povjerenstva za utvrđivanje povijesne istine! Otkuda tolika drskost i bahatost da se na ovaj način veliča zločin umjesto da ga se osudi, a da se žrtve omalovažavaju!  Dvadeset i sedam godina smijenjivale su se garniture hrvatske vlasti, ali ste nažalost vidjeli koliko je opiranja bilo kada se spomenula lustracija i otvaranje arhiva.

Evo, jedan primjer, neposredan, ovdje na licu mjesta. Znate li što je ovo?! Ovo nisu sabrana djela nekog književnika! Ovo je dosje koji je o meni vodila Udba! Istina, pročišćen, nedostaje 56 stranica koje je netko prethodno pročistio. No dovoljno je zaviriti u jedan ovakav dosje da se zgrozite od postupaka udbaša koji su provodili torture nad nama političkim zatvorenicima. Samo u ovom dosjeu nalaze se imena više od 30 udbaša, ali koji su tijekom ovih 27 godina u hrvatskoj vlasti uživali sve privilegije, a i dan danas su zajedno sa svojim „suradničkim vezama“, infiltrirani u najvitalnije javne, državne i financijske institucije. Jedan od njih čak je i profesor na Fakultetu političkih znanosti! Možete li zamisliti čovjeka koji je osobno mene u istražnom zatvoru vezao za radijator, fizički zlostavljao i držao na detektorima kako danas predaje mladim studentima! On danas „uči“ našu djecu kako voljeti Hrvatsku! To je nedopustivo! Zato padom ove ploče padaju sve maske, a otvaranjem arhiva dobit ćemo istinu – samo jednu – na kojoj treba počivati hrvatska budućnost!

Tijekom ovih 27 godina mnogi hrvatski politički uznici slomili su se od jada zbog prekomjerne dvoličnosti i licemjerstva koje je zahvatilo hrvatsko društvo, posebice od onih koji ju vode, a vode ju u moralnu i duhovnu propast, u povijesno posrnuće iz kojeg nema povratka. Koliko je to katastrofično govori i činjenica da je Zvonku Bušiću koji se vratio s izdržane 32-godišnje robije iz američkog zatvora bilo teže izdržati hrvatsku stvarnost nego 32 godine u najtežim američkim zatvorima!

Zato, lijek ovoj situaciji nisu ni svjećice ni maslinove grančice. To su svete stvari, a oni svetost ne razumiju, oni svetosti nemaju.

Zar nekima ovdje u ovom okruženju - primjerice rektoru Sveučilišta, intendantu HNK-a ili ravnatelju Muzeja primijenjene umjetnosti -  nije bio dovoljan signal kad je predsjednica Republike Hrvatske  iselila bistu zločinca iz svojeg ureda da i oni dignu glas kako je neugodno i neukusno, blago rečeno, primati i odašiljati poštu svojim kolegama u inozemstvu, diljem Erupske unije, s ove adrese! Očekivali smo to barem od zagrebačkog rektora. Međutim, sa žaljenjem moram reći da za takvu njegovu inicijativu nisam čuo.

I na kraju -  poruka optimizma od nas hrvatskih političkih zatvorenika. Nadamo se da do 12. prosvjednog okupljanja  sljedeće godine ne će trebati doći! Jer ako ovu ploču u što kraćem vremenskom roku ne uklone nadležne gradske vlasti, onda ćemo mi hrvatski politički uznici biti primorani – a to obećavamo - pronaći način kako da ploča s ovim sramotnim imenom ne bude više nikad na ovom najljepšem zagrebačkom trgu. Nadamo se da ne ćemo biti primorani upotrijebiti „šarafciger“ (kao što bi to jedna gospođa učinila s jednom drugom pločom)! Ali ako i dođe do uporabe odvijača u tu svrhu, uvjereni smo da u ovoj državi ne ćemo biti suđeni, jer zbog rušenja ovog nečasnog imena i rušenja Jugoslavije već smo bili u zatvoru, pa je za očekivati da ne možemo biti suđeni dva puta za isto djelo!

Ako je suditi po onoj „pobjednici pišu povijest“, onda ostaje, ovog puta za vječnost, samo jedna istina: Jugoslavija je morala nestati kako bi Hrvatska živjela! Hvala!

mr.sc. Marko Grubišić,
predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika

Prof. dr. Boštjan Marko Turk, Sveučilište u Ljubljani

Govor na prosvjedu 6. svibnja 2017.

Poštovane gospođe, poštovana gospodo, dragi prijatelji,

Kamo smo došli? Gdje se danas nalazimo? Josip Broz Valter je osoba po kojoj je imenovan ovaj trg, ali ime tog čovjeka je za to najmanje primjereno. Predstavlja ono što danas najviše tuče Hrvatsku, a to je ekstremni politički egoizam koji se ne zaustavlja ni pred čime da bi makijavelistički izvršavao svoju volju i pokazao moć. Danas uz novu i fatalnu krizu hrvatske vlade u posljednje dvije godine doživljavamo slično mada je ova svladana i stavljena u kontekst koji određuje ponašanje političara u postmodernoj Europi. To se zove civilizacija.

Hrvatska se, zajedno s dijelovima srednje i istočne Europe, nakon raspada Sovjetskog saveza i Jugoslavije vratila u nju. Onaj po kome je nazvan trg ovaj trg u Zagrebu je bio osoba koja je Hrvatsku, zajedno s ostalim narodima nekadašnje Jugoslavije, odvojila od civilizacije. Križni put, teror, Udba, ubijanje emigranata, obožavanje JNA, i uopće  zločini na čelu kojih je stajao Josip Broz Valter, su dokazi koje niti jedna povijest ne bi mogla izbrisati niti zaboraviti.

A sve je to zbog toga što je Josip Broz prije nego je krenuo putem ka ekstremnom makijavelističkom egoizmu sam napustio civilizaciju. To se dogodilo u Staljinovoj Moskvi kada je kao agent Kominterne uzeo ime Valter. Tada započinje doba njegovih nezamislivih zločina. Tajni arhivski dokumenti u Ruskom državnom arhivu za socijalnu i političku povijest otkrivaju Valterove specifične metode, njegov rad za političku policiju tadašnjeg režima, za najkrvaviju političku policiju u povijesti, NKVD. Pisao je negativne dojave o ljudima  koji su unutar Kominterne, i bivše Jugoslavenske komunističke partije, bili njegovi drugovi  i  prijatelji. Oni su zatim izručeni u smrt. Valter je namjerno pristao na psihopatologiju kriminalnog staljinizma, jer je u njemu vidio put do svoje buduće karijere. Izravne posljedice tih denuncijacija su bila uhićenja i kasnije likvidacije brojnih dužnosnika partije. Pouzdani podaci govore o tome da je u godinama od 1937. do 1938. uhićeno sedamdeset posto jugoslavenskih komunista, osamsto ih je ubijeno, među njima i Milan Gorkić, glavni tajnik Komunističke partije Jugoslavije, čovjek koji je Josipa Broza u dobroj vjeri preporučio i iza njega stao. Strijeljan je 23. listopada 1937., tek u trideset trećoj godini života. U povijesti čovječanstva postoji osoba koja je jedan od najvećih političara i najvećih pjesnika istovremeno. To je Dante Alighieri. Najdublje u pakao, u njegov deveti krug, postavio je izdajice prijatelja i dobročinitelja. Josip Broz Valter je zbog Gorkićeve smrti zaslužio upravo to mjesto. Da ostalo niti ne spominjemo. Slobodan Milošević, koji je bio vođa Centralnog komiteta Komunističke partije Srbije, u tom svojstvu i autor agresije na Hrvatsku i njezinu neovisnost,  učinio je isto što i Tito! Čovjeka koji mu je omogućio karijeru i podupirao  ga, Ivana Stambolića, dao mje, jer se namjeravao kandidirati na njegovo mjesto, zaliti krečem. Prije konverzije u srpski nacionalizam, Milošević je bio veliki titoist.  Gdje je učio svoje metode? Učio ih je u Partiji. Staljinizam su uspjeli preživjeti samo oni koji su bili moralno najslabiji, uči urednik Crne knjige komunizma, Stéphane Courtois. Oni koji su svoje kolege denuncirali s lakoćom,  i slali ih u smrt.

Tito je preživio u srži staljinizma jer je i sam bio veći staljinist od ostalih. Bio je Staljin u malom. Toliko mu se uspio približiti jer je shvatio tajnu njegove moći, tajnu njegove Samsonove kose.  Sovjetski sustav je tajnu političku policiju usavršio iznad svih razumnih dimenzija - o razumu govorimo kao o civilizacijskom mehanizmu koji omogućava stvaranje moralnosti.  Oba Josipa, Visarionović i  Broz, su to okrenula naopako. Što su više ljudi poslali u smrt, njihov je položaj unutar Partije postajao čvršći. Oruđe je bila tajna policija.

Josip Broz Valter  je na pozornicu povijesti došao s krvavim rukama. Njegove su lekcije, naučene u srcu staljinizma i ostavile su odlučujući pečat kod preuzimanja totalitarne vlasti (1941. – 1945.) kao i pri njezinoj konsolidaciji koja ga je kasnije implementirala kao poglavara Jugoslavije (do 1980. godine). Uvijek je uz njega bila tajna policija, Udba. Ona je predstavljala tajnu njegove dugovječnosti, njegovu Samsonovu kosu. Beskrupulozni egoistični makijavelizam je Brozu diktirao da svoje protivnike mora uništiti, ako je potrebno i preventivno. Tako je vladao i Josip Visarionović Staljin. Od tada poznajemo Križni put, Goli otok, Sv. Grgur, potom Jasenovac, u kojemu su, nakon rata, umrli mnogi Hrvati, upravo zato što se nisu slagali s Titom. Oni su bili antikomunisti. Ali Jasenovac je primao i komuniste,  iz istog razloga - nisu se slagali s Titom. Logor  je zatvoren nakon Informbiroa, 1950. godine.

Josip Broz Tito je uspio politiku zloupotrijebiti. To mu je omogućilo njegovo odvajanje od civilizacije. Zločin je taj koji je ljude zastrašio, pa su rezignirano promatrali kako on „vlada u ime naroda“.

Vrijeme je da povijesnim korijenima političkog egoizma dođe kraj. Vrijeme je da se vlast vrati narodu i služi samo njemu, ne pojedincu koji djeluje u ime naroda uz cijenu njegove krvi. Vrijeme je da se ime Josipa Broza makne iz Zagreba.

Dr. Željka Markić, Udruga „U ime obitelji“,

Govor na prosvjedu 6. svibnja 2017.

Sve vas pozdravljam. Kao prvo, želim se svima vama zahvaliti što ste ustrajno, kroz proteklih deset godina dolazili na ovaj Trg prosvjedujući protiv toga da nosi ime jugoslavenskog diktatora, u ime svih žrtava komunističkog diktatora i zločinca Tita.

Danas ovdje tražim da se ovom trgu vrati ime Kazališni trg i da ga se prestane nazivati po komunističkom diktatoru odgovornom za stotine tisuća ubijenih nakon Drugog svjetskog rata. I nisam ovdje samo u svoje ime. Ovdje sam u ime još dvije žene. Moje bake Ruže i bake Slavice. I svih obitelji kojima je Titov, jugoslavenski režim nanio ogromno zlo.

Baka Ruža, majka moga oca, odrasla je u centru Zagreba, u Streljačkoj ulici, u obitelji koja je imala trgovinu na Trgu bana Jelačića. Jako je dobro razlikovala pravo hrvatskog naroda da ima svoju državu te izađe iz tamnice naroda, iz Prve Jugoslavije, od protubožjeg i protuljudskog nacističkog, ustaškog režima. Unatoč tome, nakon ulaska partizana u Zagreb, mojoj su baki Ruži u obiteljsku kuću uselili dvije partizanske obitelji, a muža, suca, koncem 1946., osudili su na 14 godina zatvora a da mu nisu dokazali ijednu točku optužnice. Ostala je bez prihoda sa šestero djece. Prehranjivala ih je uzgajajući blitvu u svom vrtu i prodavajući u bescjenje antikni namještaj i obiteljske dragocjenosti. Moja baka Ruža je bila ta koja je svom mužu morala prenijeti da su mu dva nećaka, liječnika, koji su pratili ranjenike na putu prema Austriji, partizani ubili i da se ne zna gdje im je grob.

Danas ovdje tražim da se ovom trgu vrati ime Kazališni trg i da prestane nositi ime komunističkog zločinca Tita i u ime moje bake Slavice. Mama moje mame rođena je u građanskoj obitelji u Gospiću. Dok me baka Ruža tjerala da se uspravno držim i učim francuski, baka Slavica je bila baka koja je, kad god bih zatražila, ispekla kolače, koja mi je potajno davala džeparac i namigivala mi iza maminih leđa kad bi me za nešto grdila. Baka Slavica me udarila samo jednom. U 3. razredu osnovne škole, kad sam, vraćajući se sa školskog izleta, po običaju, na putu kući, svratila prvo do nje. Zvoneći na njezinim vratima, naglas sam pjevala partizansku koračnicu koju smo pjevali na izletu „Po šumama i gorama naše zemlje ponosne“. Baka mi je otvorila vrata, a prije snažne pljuske uspjela sam vidjeti njezino zgrčeno lice i čula vrisak: „Da te to više nikad nisam čula pjevati!“ Kasnije mi je mama, dok sam joj ridajući prepričavala da me baka iz čistog mira pljusnula, ispričala, upozoravajući me da o tome ne pričam u školi: „Željka, ti imaš mlađeg brata, znaš koliko ga voliš. Tvoja baka Slavica je isto imala mlađeg brata. Obitelj ga je, cijeli Drugi svjetski rat, zbog mladosti, uspjela sačuvati od odlaska u ikoju vojsku. Onda su ga jednog dana, nakon rata, dok je popravljao krov na kući u Gospiću, ljudi koji su pjevali ovu pjesmu s kojom si ti danas došla baki na vrata, skinuli s krova, odveli u zatvor, baki i njezinoj mami nekoliko dana vraćali njegov krvavi veš, a onda im javili da je 'nestao'.“

Roman Leljak, predsjednik udruge „Huda Jama“

Govor na prosvjedu 6. svibnja 2017.

Drage Hrvatice i Hrvati,

teško mi je stajati na ovom trgu. Osjećam se ljuto i nemoćno. Kada sam 1989. godine otkrio i prvi puta ušao u Hudu Jamu i  došao do zida  na kojem je bio nacrtan križ, vidio sam da je netko ipak ostavio poruku sa željom da se sazna istina. Istina, da su Titovi partizani u Hudoj Jami zazidali žene, invalide, ranjenike, ali i djecu. Istinu smo saznali. Titovi partizani su napravili zločin! Danas znamo da su ti zločini povezani u genocidnom cilju da se uništi najsvjetlije što jedan narod može imati – svoju državu. Taj genocid imao je i ime: Hrvatska je morala umrijeti, da bi nastala Jugoslavija.

1945. godine Hrvatska je morala nestati, da bi komunistička okupatorska ideologija pod vodstvom Tita stvorila  ideološku Jugoslaviju u kojoj je bilo zabranjeno da se Hrvat osjeća Hrvatom, da se Slovenac osjeća Slovencem.

Danas stojimo na trgu našeg Zagreba, vijore hrvatske zastave, puno je transparenata o domoljublju i svi znamo istinu, da Tito nije volio hrvatsku zastavu, da Tito nije volio domoljube! Zatvarao ih je, slao Udbu da ubija domoljube koji su u iseljeništvu ostali vjerni i voljeli svoj hrvatski narod. Svi znamo da Tito nije volio ono što je najsvetije  -  Dom i Boga.

U povodu 45. godišnjice uhićenja hrvatskih proljećara dužni smo se sjetiti i brojnih hrvatskih političkih zatvorenika, žrtava represije Titovog  komunističkog režima,  a posebno mjesto zauzima dr. Marko Veselica. On je bio naš Nelson Mandela, a njegovo je ime postalo simbolom borbe za slobodu i nacionalna prava. Na montiranim političkim procesima bio je osuđivan na dugogodišnje zatvorske kazne, uvijek u životnoj opasnosti, no ništa ga nije moglo slomiti u njegovu domoljublju. Nikada se nije žalio na svoj trud, napore i patnju, koju je kroz sav taj teror, uzništvo, proganjanja i šikaniranja proživio u  Titovoj Jugoslaviji. Na žalost istina je  da ova država, u koju je utkao svaki milimetar svog bića, svoje životne energije, svoje žive i neiscrpive inteligencije, ogromnog znanja, to u doslovnoj mjeri nije znala ili nije htjela afirmirati kao model za budućnost nove etike u kojoj bi maršal Tito i brojni suradnici imali muzej, a to bi bio muzej strašnog komunističkog režima poput Dachau ili Auswitcha.

Tito je volio samo ljude koji su mu na rub šume vezali medvjeda. Kao veliki lovac ustrijelio bi tog medvjeda i ti isti ljudi  koji su mu medvjeda vezali  postavili bi se u red i čestitali mu. Tito ih je, iako je vidio da je medvjed bio vezan,  nagradio te su oni postali ministri, sekretari (tajnici) i predsjednici.  Ti ministri, sekretari (tajnici), predsjednici bi svojoj djeci govorili o velikom lovcu Titu, o njegovim velikim djelima.  Da, tada su ti ministri, sekretari (tajnici) i predsjednici znali za istinu, ali su svjesno lagali. Danas njihova djeca znaju  lažnu istinu.  U izobilju političke i financijske moći rodila su se djeca komunista.

Djeca komunista nisu bili dragovoljci za domovinski rat. Njihova opcija nije bila Hrvatska. Njihova opcija je bila da u vihoru domovinskog rata preuzmu gospodarski i bankarski sustav. To su na žalost i uspjeli uz pomoć svoje tajne službe Udbe, mreže suradnika, tajnih kanala kriminalnog podzemlja. Sa financijskom snagom preuzeli su Hrvatsku i danas novcem i korupcijom nastavljaju  svoje poslanstvo djece komunizma.

Najveći neprijatelj djece komunizma je arhivska građa. To je jedini dokaz o njihovoj povijesnoj laži, kriminalu, korupciji. Zbog arhivske građe spremni su prilagođavati politički sustav, mijenjati vlade, ministre, spremni su zatvarati, pa čak i ubijati.

Danas nam trebaju političari koji vole svoj narod, trebaju nam političari koji ne će pokleknuti pred snagom financija djece komunizma. Pogledajmo u nebo, oblaci se dižu, sunce i Bog nam daju nova imena. Dolazi nam Bruna, Željko, Zlatko, dolaze mnogi.... Mnogima u borbi sa djecom komunizma na putu srca posustanu, predaju se. Ali ne bojte se, dolaze mnogi, uspjet ćemo!

Očevi Djece komunizma su postavili jedanaest pregrada u Hudoj Jami, i djeca komunizma su postavila jedanaest pregrada na putu u pravu i istinitu demokraciju.  Ali, pogledajmo u nebo, pomolimo se i pomognimo. Stiže naše vrijeme. Nikad više jedanaest pregrada!

2014. godine sam u emisiji na slovenskoj televiziji završio svoj nastup riječima: »Huda jama neće biti zadnji grob žrtvama, žrtve ćemo iskopati i pokopati ih dostojanstveno na groblju!« Ismijali su me, a danas su te žrtve pokopane  na groblju u Mariboru.

Siguran sam da ne ćemo dugo stajati na trgu čovjeka koji je mrzio hrvatski narod. Uskoro ćemo se ponovno naći na ovom trgu, biti će to dan pobjede nad komunizmom i tada će se roditi novo proljeće i ustat će dr. Marko Veselica,  i tisuće žrtva Titovog režima. To će biti buđenje svijesti i savjesti mladih generacija, hrvatski narod  će se probuditi iz stoljetnih snova, kako bi samostalna hrvatska država  zaista  živjela u harmoniji svih Hrvata.

Prof. dr.dr.h.c. Nikola Debelić:

Uklonimo zločinca Tita s naših ulica i trgova

Dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati,

Srdačno vas pozdravljam u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta. Među nama je i osnivač i predsjednik ovih dviju vrijednih domoljubnih udruga, prof. dr. Zvonimir Šeparović. Pozdravimo ga! Pozdravljam vas koji ste i ove godine došli na ovaj povijesni i prelijepi trg, da zajedno dignemo glas za istinu i pravdu. Da je Krug za Trg zaživio i godinama uspješno djeluje moramo prvenstveno zahvaliti nevelikom broju sjajnih domoljubnih gospođa na čelu s gospođom profesor Majom Runje koja, iako odsutna, vjerujemo da je i sada u duhu ovdje s nama. Naravno, također i njihovim suradnicima. Pozdravimo ih i zahvalimo im još jednom velikim pljeskom! Hvala.

Došli smo na Krug za Trg jer to od nas traži naša čast, čast ponositog hrvatskog čovjeka koji je tisućama godina čuvao, branio i obranio svoju narodnu samobitnost, čast naroda koji nikog ne napada, ali stoji spremno na braniku svoga roda i doma. Vi i tisuće svjesnih i ponositih Hrvata u domovini i svijetu koji razmišljaju i dišu jednako kao vi i ja, vi ste ta snaga koja će konačno pobijediti mračne sile koje bezobzirno upropaštavaju Lijepu našu i sve nas samo zato da bi sačuvali svoju vlast. Vi ste ta vječna, prkosna, hrabra i pobjednička Hrvatska i hvala vam što ste došli jer kad smo zajedno, jaki smo do neba.

Tjednima, mjesecima, pa i godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata jugokomunistička vlast na čelu sa zločincem Josipom Brozom u svojoj je slijepoj mržnji ubijala Hrvate u stotinama tisuća, pa je Titov miljenik Milovan Đilas tih krvavih mjeseci '45. kazao: „Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela“, dakle on i njegovi sukrivci priznaju smišljen i hladnokrvan genocid. Kasnije, kada je shvatio svoje zablude, Đilas piše u knjizi Vrijeme rata 1977.: „Pokolj kakav se provodio nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji“, a poznati kolumnist to potvrđuje riječima: „Naš hrvatski Križni put najveća je radionica smrti što je povijest upoznala.“ No to još nije sve. Ugledni slovenski povjesničar dr. Jože Dežman, predsjednik slovenske Komisije za ratne zločine piše: „Ubijanje 100 do 200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći pothvat jugoslavenskih partizana, to je Titovo remek-djelo.“ Braćo i sestre, dr. Dežman, zgrožen tim užasom se pita koliko vojske, mitraljeza, kamiona, iskopanih jama i druge logistike je trebalo da se okupi, dovede, svuče do gola, sveže po dvojici ruke žicom, ubije i zakopa 100 ili 200 tisuća ljudi. Imamo odgovor: Hrvatske zarobljenike ubijale su četiri jugoslavenske armije s komandantima Popovićem, Dapčevićem, Kosta Nađom i Petrom Drapšinom.Već samo kroz te navode i podatke očituju se razmjeri dotad u Europi neviđenog, namjernog i od redovne jugo-vojske počinjenog genocida nad civilima i zarobljenicima. Nažalost, još snažnije od tih i bilo kojih drugih poruka svjedoči više od 1500 skupnih grobišta Titovih žrtava najviše u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH.

A gdje je u vrijeme tih bleiburških događaja bio Tito? U knjizi Svetac i magle srbijanski pisac Pero Simić opisuje događaj s početka svibnja '45. u Beogradu, kad je Tito u svezi zarobljenika s Bleiburga kazao generalu Jefti Šašiću: „POBITI. PRENESI TO NAŠIM KOMANDANTIMA!“ I tako je Tito jednom riječju naredio najveću radionicu smrti što je povijest upoznala. Zahvaljujući izvješćivanju Vjesnika koji je Tita pratio od 19. svibnja do 6. lipnja '45. poznati su detalji o njegovom kretanju na područjima Hrvatske i Slovenije u vrijeme dok su ondje vršene masovne likvidacije. Ovdje ćemo navesti samo nekoliko podataka. U subotu 14. svibnja Tito u Zagrebu predsjedava sastanku Glavnog štaba JA. Prisutni su među ostalima Koča Popović, Peko Dapčević, Vladimir Bakarić, Ivan Gošnjak. Na sastanku se određuju logori smrti i kretanje glavnih kolona marševa smrti. Pitamo se je li moguće, dragi prijatelji, da su se vodeći hrvatski komunisti kao Bakarić, Gošnjak, Ivan Krajačić-Stevo, Marko Belinić i mnogi drugi složili s genocidom nad svojim narodom. Kakvi su to ljudi? Dana 20. svibnja Tito nenajavljeno govori u Varaždinu i kaže da JA vrši konačan obračun s hrvatskim....i tu koristi vrlo ružnu riječ koju ne ćemo ovdje izreći. Ujedno najavljuje svim protivnicima svog režima da će „gledati svjetlo dana samo do najbliže jame“, što je jasna najava masovnog pokolja. Gdje su sada oni koji govore da Tito nije ni znao za zločine? Idućih dana on obilazi logore za likvidacije Kočevski Rog, Hudu Jamu, Oroslavlje, Dubovac, Viktorovac, sve stratišta od kojih se ledi krv. Po sugestiji Rankovića naređuje likvidaciju svih mladića u Zagrebu rođenih unutar godišta od 1924. do 1927., putem lažnog poziva na služenje vojnog roka, kojem se odazvalo ukupno 7800 mladića, koji su najvećim dijelom ubačeni u logore i tamo dijelili sudbinu logoraša. Od 2200 mladića, dijelom još maloljetnih, iz logora Kovin u Vojvodini preživjelo je samo 58. U govoru u Ljubljani Tito je naglasio: „Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko ih zarobili.“ To je otvoreno priznanje genocida. U Teznom kod Maribora pobijeno je 30 do 35.000 zarobljenika koji su bačeni u tenkovske rovove, a u osam dana na Kočevskom Rogu je pobijeno 30 do 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubajića koji je zažalio što nije pobio još toliko. Tito posjećuje bolnicu Rebro u Zagrebu, a zapovjednik bolnice mu raportira: „Hrvatske bande više nema, smješteni su na dva metra pod zemlju, a neki još i dublje“. Zagreb i okolica, kao i mnogi drugi hrvatski krajevi, zavijeni su u crno i pretvoreni u masovne grobnice. To su sve poznati podaci koje nije lako ni slušati, a nažalost još je mnogo neispitanih skupnih grobišta.

Evo, prijatelji, tu još stoji sramotno ime stratega, naredbodavca i počinitelja tog genocida. Pitamo se zašto! Odavno su pali Staljin, Lenjin, Čaušesku pa zašto mi veličamo osobu teško opterećenu hipotekom zločina? Osim toga, istine radi treba kazati da nijedan od tih diktatora nije poslao svoje divizije da ubijaju mase vlastitog naroda. Staljin je koristio logore i masovno izgladnjivanje, gladomor, Čaušesku niti to, nego uglavnom svestrani teror. Sam Staljin je pohvalio Tita da je maladjoc (junak) koji po kratkom postupku rješava probleme. To je stvarno Titovo remek djelo i onaj najveći pothvat JA koji spominje dr. Dežman.

Nazivi gradskih ulica i skulpture velikana simboli su vrijednosnih odrednica naroda. To su povijesni vladari i promicatelji narodne misli, junaci, znanstvenici, umjetnici, to su uzori u koje će se ugledati mladi naraštaji, a koji su se odlikovali ne samo izvanrednim dostignućima, već i časnim životom. Bilo bi dobro ugledati se u neke druge narode npr. Židove, Francuze, Engleze, Japance koji brižno njeguju sjećanje na svoje žrtve, jer poštujući njih poštuju sebe. Prešućivanje vlastitih žrtava ili čak slavljenje zločinaca etički i moralno upropaštava narod.

Teško je prihvatiti da adrese glavnih hrvatskih nacionalnih ustanova: Hrvatskog sveučilišta, Muzeja za umjetnost i obrt, Glazbene akademije i meni posebno dragog HNK-a u kojemu sam, kao što je spomenuo naš moderator, dirigirao desetke i desetke najvećih predstava svjetskog opernog repertoara od Aide i Tosce do Nikole Šubića Zrinskog, nose ime glavnog inicijatora, naredbodavca i počinitelja najtežih nedjela. Ovaj današnji skup, kao i svi dosadašnji, nije upućen tom zločincu sa zida, nego hrvatskoj javnosti i vlasti. Aktualna hrvatska vlast, brojni izravni ili ideološki nasljednici komunista, djeca titoizma, umjesto priznanja krivnje i suočavanja s istinom, prešućuju ta zla kao da se nisu ni dogodila ili se čak žrtvama insinuira krivnja za sudbinu koju su doživjeli. To je poznati patološki sindrom laži nasljeđen iz polustoljetnog totalitarizma, za koji je tipično da su djeca komunizma apsolutno uvjerena da su uvijek u pravu, da je njihova istina jedina istina i stoga oni i samo oni imaju pravo na vlast. Rezultat te samozaljubljenosti je bahatost, arogancija i krajnja nesposobnost u vođenju države. Ta i takova aktualna vlast uporno održava lažni mit o Josipu Brozu, svjesna da s njegovim padom padaju i oni. Završimo jednim navodom iz Hrvatskog tjednika. Kada je predsjednica RH gospođa Kolinda Grabar Kitarolvić uklonila Titovo poprsje iz svog Ureda, a premijer Milanović izjavio da je Tito najbolje što se dogodilo Hrvatima, glavni urednik Ivica Marijačić postavlja pitanje: “Kakav to izopačeni um može voljeti ubojicu vlastitog naroda?“

Stoga, braćo i sestre, Krug za Trg nije obično okupljanje, to je časna i povijesna misija, misija u borbi za opstanak i napredak Hrvata, misija stradalničkog, ali hrabrog i ponositog hrvatskog naroda, to je borba za istinu i za pravdu. Uklonimo ime zločinca, ali i dovedimo na vlast ljude koji će voljeti Hrvatsku. Hvala.

Dr. sc. Andreja Valič Zver

Studijski centar za narodnu pomirbu Ljubljana

Poštovane gospođe, poštovana gospodo, hvala na pozivu! Dopustite da uz današnju prigodu podijelim s Vama neka razmišljanja o europskom procesu pomirbe.

Na današnji dan službeno je završio Drugi svjetski rat, koji je teško pogodio Europu i svijet. Rat je za sobom ostavio desetke milijuna žrtava. Totalitarni fašizam i komunizam se za Europljane na "krivoj" strani željeznog zastora pretvorio u komunistički totalitarizam. Na jednoj strani željeznog zastora razvijalo se demokratsko uređenje sa svojim atributima - političkim pluralizmom, slobodom izbora, društvenom ekonomijom, pravnom državom, poštovanjem pojedinca i njegovih prava, ukupno, sloboda, kao moćno civilno društvo. Na drugoj strani željeznog zastora bujale su komunističke države s jedinom sveobuhvaćajućom partijom, ideološkim monopolom, nadzorom nad privatnim životom, jakom snagom tajnih političkih službi, vojske i policije, podređenih vladajućoj nomenklaturi.

Željezni je zastor pao, no sve je jasnija postajala činjenica da je totalitarističko nasljeđe ostalo u glavama i srcima prevelikog broja ljudi, koji su bili desetljećima zarobljeni totalitarizmima. Posljedice se pokazuju u oštećenju mentaliteta, očituju se u poteškoćama s opažanjem i priznavanjem ljudskih vrjednota kao što su ljudska prava, demokracija, sloboda, pravna država. To potvrđuju istraživanja javnog mišljenja u poslijekomunističkim državama, u kojima se smanjuje oduševljenje za demokraciju.

Spomenut ću zanimljivu knjigu Dobri Staljin, u kojoj ruski pisac Viktor Jerofejev opisuje život u komunizmu. Ljudi su u tom totalitarnom sustavu bili samo apstraktni materijal, opeka novog društva, nevažne krhotine u uništavajućem žrvnju. Pa ipak mnogi žitelji Rusije ne vjeruju u "loš komunizam" ili "lošeg Staljina", oni su narkotizirani od povlastica koje su možda imali, neistinitih bajki, nepoznavanja ili ignoriranja istine o sovjetskoj prošlosti. Staljina obožavaju, kako je zapisao Jerofejev, kao "dobrog dečka“, „spasitelja Rusije“ i „oca velikog naroda".

Ruski primjer nije iznimka. Ceausescu, Tito, Mussolini, Mao Zedong, Pol Pot i drugi nemilosrdni diktatori, koji imaju na savjesti desetke milijuna ljudskih života, kao sablasti se vraćaju u javni život kao "dobri dečki". U današnjem globaliziranom svijetu svjedoci smo ponovne afirmacije totalitarnih simbola - preko imena ulica, spomenika, pozitivnih ocjena u javnosti ili kroz nastavne planove i školske knjige.

Sada ću nabrojiti nekoliko primjera. Švedsko istraživanje pokazalo je da 90 posto učenika u dobi između 15 i 20 godina nije nikada čulo za Gulag, a 22 posto je uvjerenih da je komunizam demokratski oblik vladavine.

Rumunjsko istraživanje među mladima je pokazalo da je njih 44 posto uvjereno da je Ceausescu pozitivna osoba.

Jedno od dvadesetero britanske djece uvjereno je da je Adolf Hitler bio njemački nogometni trener. Jedno od šestero vjeruje da je Auschwitz tematski zabavni park.

Godine 2009. tadašnji slovenski predsjednik odlikovao je posljednjeg šefa slovenske tajne političke policije Službe državne sigurnosti..

Godine 2011. Slovenija je izdala kovanicu za 2 eura s likom kontroverznog partizanskog komandanta i sa zvijezdom petokrakom.

Godine 2013. u blizini Ljubljane je postavljen spomenik Titu, koji je sufinancirala Europska unija.

Napokon, ne na kraju, danas smo okupljeni na Trgu maršala Tita u Zagrebu. A Tita veliki dio međunarodne javnosti na temelju činjenica iz prošlosti prepoznaje kao glavnog krivca za krvavu jugoslavensku revoluciju, zločinačka masovna pogubljenja te sustavno kršenje ljudskih prava i temeljenih sloboda.

Nalazimo se pred sudbonosnom dvojbom. Kako naprijed? Je li moguće da se grozote totalitarizma mogu ponoviti?

Posljedice stvarne kataklizme Prvog i Drugog svjetskog rata te totalitarnih i autoritarnih režima su 1948. omogućili prihvaćanje Opće deklaracije o ljudskim pravima. Sve više pozornosti se počelo posvećivati jačanju kulture ljudskih prava i osjetljivosti na njihovo kršenje. U Europi su pak poslije 1990. u različitim institucijama i na različitim razinama prihvaćene brojne deklaracije, rezolucije, programii preporuke. Mnogo je postignuta, ali ipak nam često nedostaje ljudskog suosjećanja kada govorimo o strahotama koje smo si nanijeli u prošlosti. Traume prošlosti su još i te kako žive i bolne. Stoga, vjerujemo, baš kada je riječ o Europi, potrebna su zakonska rješenja. Europa je sve više svjesna te činjenice, posebno nakon ulaska novih članica u Eropsku uniju 2004. godine. Ulazak nekadašnjih komunističkih država sve više potiče na potrebu suočavanja s tragičnom komunističkom prošlošću, koju nije moguće zanijekati.

Posljednjih godina Europa je ojačala pomirbeni proces nizom mjera. Podsjetimo se na neke ključne među njima:

Rezolucija 1096 o mjerama za ukidanje nasljedstva bivših komunističkih totalitarnih režima, prihvaćena u Vijeću Europe 1996. godine.

Rezolucija 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, prihvaćena u Vijeću Europe u siječnju 2006. godine.

Javne tribine o zločinima totalitarnih režima 2008. u Bruxellesu, organizirane u suradnji sa slovenskim predsjedavateljem, zajedno s Europskom komisijom. Objavljen zbornik Crimes comitted by totalitarian regimes.

Praška deklaracija o europskoj savjesti i komunizmu, donesena 2008. godine

Proglašenje 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, 2008. godine.

Rezolucija Organizacije za sigurnost i sudjelovanje o Europi i ponovnom ujedinjenju podijeljenje Europe, usvojena na zasjedanju Generalne skupštine OVS-e u Vilniusu 2011. godine.

Varšavska izjava, usvojena na Dan sjećanja na žrtve totalitarizama 23. kolovoza 2011.

Javna tribina u Europskom parlamentu na temu Što mladi Europljani znaju o totalitarizmima, 2013. godine

Javna tribina u Europskom parlamentu na temu Sjećanje na zločine totalitarnih režima, održana 2014. godine

Izjave parlamentarne skupine europskih zastupnika Pomirba europskih povijesti.

Podsjetila bih na riječi estonskog zastupnika u Europskom parlamentu gospodina Tunne Kelama: „Nužna je solidarnost među generacijama. Iz svoga i tuđih života moramo naučiti. Europa mora postati bogatija sa svakim novim evociranim događajem. Mladima moramo priopćiti da je naša povijest i njihova, da dijelimo istu prošlost. Događaji koji su se dogodili u bližoj prošlosti, mogu se ponoviti ako ih ne nazovemo pravim imenom. Sloboda je odgovornost i dužnost, nije zajamčena sama po sebi. Totalitarizam je povezan s nasiljem. Totalitarni komunizam je preokrenuo vrijednosti europske civilizacije. Bez prave moralne i političke ocjene totalitarne prošlosti ne ćemo eliminirati uništavajuće posljedice“.

U listopadu 2011. u Pragu je ustanovljena Europska platforma sjećanja i savjesti, kao udruga stručnih i nevladinih organizacija. Njezin je cilj doprinositi jačanju savjesti o europskoj prošlosti i poticati rasprave o uzrocima i posljedicama totalitarnih režima te o vrijednostima europske civilizacije. U prioritete spadaju obrazovni projekti i stvaranje zajedničkog europskog dokumentacijskog, memorijalnog i muzejskog centra. Platforma ističe značenje sjećanja na žrtve totalitarnoga nasilja, a posebno na one žrtve koje do sada nisu imale mogućnost progovoriti. Bavi se također ocjenom komunističkih zločina na razini prava.

U europskom prostoru treba prepoznati sve povijesne vidike moderne Europe i oblikovati zajedničku osudu nacizma i komunizma. Treba jasno imenovati zločine komunizma i otvoriti arhive koji sadrže dokumente. Sve članice Europske unije moraju raspravljati o zločinima svih režima, skupljati svjedočenja žrtava, priznati 23. kolovoza za Dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama, prepoznati zločince i procesuirati ih. Europsko vijeće, Europska komisija i države članice Europske unije moraju se pobrinuti za pripremu nacionalnih izvješća o zločinima totalitarizama. Također trebaju omogućiti edukaciju o zločinima, poticati nacionalne istraživačke institute i nevladine organizacije koji istražuju totalitarizme, postaviti spomenik žrtvama u Bruxellesu, promovirati studije o totalitarizmima, skupljati sjećanja žrtava, osnovati zajedničku europsku istraživačku instituciju i davati poticaje obrazovnim i kulturnim inicijativama.

Za uspjeh europskoga pomirbenoga procesa ključni su, dakle, pomaci na području politike, prava, obrazovanja, povijesti te također na područjima koji se tiču privatnog života svakog pojedinca. Pri tome mislim na jačanje snošljivosti i kulture međusobnog oprosta. Važno je traženje odgovora na pitanje o europskom identitetu te daljnje razmišljanje o ljudskim pravima, slobodi i demokraciji kao temeljnim vrijednostima europske civilizacije. To je neprekidan izazov. Europa se temelji na kulturnoj raznolikosti, a sva njezina povijesna iskustva potrebno je integrirati. Pri tome imamo pravo očekivati da se ključni događaji i procesi slično vrednuju.

Konsenzus europske politike o tragičnim stranama europske povijesti iznimno je važan kako se genocid, zločini protiv čovječnosti i kršenje ljudskih prava ne bi ponavljali. Zbog budućnosti treba se oduprijeti rastućoj kulturi zaborava. Treba spriječiti gubitak povijesnog sjećanja. Sačuva li se sjećanje ne će biti moguće tvrditi da su Staljin, Hitler, Mussolini i Tito pozitivne osobe europske povijesti 20. stoljeća. Ne će biti moguće pozitivno ocijeniti holokaust, komunističke koncentracijske logore, pogubljenja bez suđenja itd. Osnovne elemente povijesti treba jednako ocijeniti, bez obzira na različitu kulturnu, etničku, vjersku, rasnu, političku i kakvu drugu uvjetovanost i pripadnost. Samo zajedničko vrednovanje povijesnih međaša može dovesti do međusobnog razumijevanja i pomirbe. Mlada generacija mora spoznati da nema naše zajedničke budućnosti bez prepoznavanja zajedničke prošlosti.

Zaključujem mišlju da su zaborav i lažno prikazivanje opasni za demokraciju. Ako ignoriramo prošlost, sigurno ne razumijemo sadašnjost. Budućnost demokracije je naime ovisna o prošlosti. Prošlost neprekidno djeluje na sadašnjost, a demokracija i njene stečevine, koje nam se možda čine bezvremenskima, u stvarnosti su krhke. Posebno veliku odgovornost za budućnost demokracije nose oni narodi koji nažalost imaju velika iskustva s totalitarizmima a premalo iskustva s demokracijom.

 

 

 

Sa slovenskog prevela: Polona Jurinić

Hrvoje Hitrec

Gospođe i gospodo,

okupili smo se danas po tko zna koji put da prosvjedujemo protiv ove sablazni, protiv naziva ovoga lijepog trga po zločincu uz čije ime na ploči stoji njegov vojni čin, maršal. Poruka je to svih režima, od komunističkoga do kvazidemokratskih u samostalnoj hrvatskoj državi da nazivom odaju počast prvenstveno vođi jugoslavenske vojske. Vođi one vojske koja je zavila u crno stotine i stotine tisuća hrvatskih obitelji, vojsci koja je bila udarna šaka komunističke revolucije i ostavila krvav trag ubijanjem civila i zarobljenih vojnika u ratu i porać.

Ta je vojska bila i izvor represivnoga aparata koji je pod raznim imenima djelovao za sve vrijeme komunističke diktature, a djeluje u nekim oblicima i danas. Upravo je naziv ovoga trga dokaz da se ta jugoslavenska sablast i nadalje nalazi tu, u Hrvatskoj, u vlasti i institucijama. Tvrdoglavo i naizgled paradoksalno opiranje promjeni naziva po komunističkom diktatoru, poruka je Hrvatima da usprkos samostalnoj državi političko-medijska jugoslavenska mreža i nadalje drži ovu nesretnu zemlju u raljama prošlosti jer se nada da još nije sve izgubljeno i da bi se Jugoslavija u bilo kojem obliku mogla vratiti.

SramotaProtiv naziva nisu samo oni koji su izgubili svoje najbliže u crvenom teroru, nego i svaki normalan čovjek kojemu je jasno da je riječ o civilizacijskoj sramoti, da je nemoguće, da je užasno i neshvatljivo imati trg u glavnom hrvatskom gradu, nazvan po najvećem ubojici Hrvata u cjelokupnoj našoj povijesti.A ono što još jedino veže nostalgičnu uspomenu i projekt za budućnost jest upravo Tito, simbol jugoslavenske naddržave i simbol nasilja nad hrvatskim narodom. Simbol najstrašnijega genocida nad hrvatskim narodom, simbol najvećega narodnog gubitka u hrvatskoj povijesti. Za sadašnji naziv ovoga trga svi su oni koji mrze hrvatsku državu i hrvatski narod.

Protiv naziva nisu samo oni koji su izgubili svoje najbliže u crvenom teroru, nego i svaki normalan čovjek kojemu je jasno da je riječ o civilizacijskoj sramoti, da je nemoguće, da je užasno i neshvatljivo imati trg u glavnom hrvatskom gradu, nazvan po najvećem ubojici Hrvata u cjelokupnoj našoj povijesti.

Gospođe i gospodo, što mi to čitamo o Titu svih ovih godina? Da je bio veliki ljubavnik, da je volio gledati filmove, da je bio veliki lovac i slične feljtone koji nastoje na estradizaciji velikoga vođe, ponešto čitamo i o međuratnim godinama kada je kao Staljinov đak eliminirao svoje konkurente, no o zločinima se govori malo ili nimalo u tiskovinama i elektroničkim medijima. Ali zato postoje knjige, već cijela biblioteka o komunističkim zločinima, postoje svjedočanstva preživjelih na Bleiburgu i Križnim putovima, postoje svjedočanstva i iz partizanskih redova, postoje svjedočanstva engleskih vojnika i časnika.

Postoji točni itinerer kretanja Josipa Broza u vrijeme zločina, uvijek u blizini mjesta gdje su ubijani Hrvati, zarobljeni vojnici, civili, žene i djeca, strijeljani, zaklani ili ugušeni u stotinama i stotinama hudih jama po Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje. Postoje rang-liste najvećih zločinaca 20. stoljeća iz stranih, ozbiljnih izvora u demokratskim državama, liste na kojima Tito zauzima vrlo visoko mjesto. Postoje sjećanja i svjedočenja Zagrepčana o mnogim mjestima u gradu i okolici gdje su komunisti ubijali Hrvate, ali i tu se – čim budu nađena grobišta - odjednom zašuti, kao što se zašutjelo oko Hude jame.

Nema političke volje da se dovrši dekomunizacija, da se poštuju europske rezolucije, da još živi krvnici budu suđeni a mrtvi ostanu imenom i prezimenom zapisani u povjesnici i udžbenicima kao zločinci, nema volje da se prekine kultura nekažnjavanja zločina nad Hrvatima, valjda po onoj staroj i stalnoj navadi da se hrvatske smrti ne računaju.

VoljaNema političke volje da se dovrši dekomunizacija, da se poštuju europske rezolucije, da još živi krvnici budu suđeni a mrtvi ostanu imenom i prezimenom zapisani u povjesnici i udžbenicima kao zločinci, nema volje da se prekine kultura nekažnjavanja zločina nad Hrvatima, valjda po onoj staroj i stalnoj navadi da se hrvatske smrti ne računaju.Po toj zluradosti i ignoriranju Hrvatska se ukazuje kao posljednja komunistička država u Europi. I tako će biti sve dok ne postavimo stvari na svoje mjesto i promijenimo naziv ovoga trga te tako dokažemo da smo napokon sazreli kao narod i kao demokratsko društvo. Dosta je te bijedne floskule da se jedan totalitarni sustav drži manje opasnim i zločinačkim. Svi su oni isti. Ni jednom nositelju ili pristaši bilo kojega totalitarnog sustava ne može se dati ulica ili trg, ni u Zagrebu ni nigdje u Hrvatskoj.

I ne može se ta odluka očekivati od Gradske skupštine niti je to uopće razina na kojoj se rješavaju krupna nacionalna pitanja, a ova sablazan s trgom to svakako jest. Ovo pitanje treba riješiti Hrvatski sabor donošenjem zakona koji će i sadašnje ime ovoga trga učiniti nezakonitim, i sve slične nazive po totalitarnim silnicima svake vrste. Naravno da to ne će učiniti ovaj sastav Sabora sa saborskom većinom u kojoj dobar dio – kao i cijela nenarodna Vlada - i dalje njeguje nježne uspomene na zatornika hrvatskoga naroda, ali vrijeme ove vlasti je na izmaku.

Na predizbornim skupovima trebat će kandidatima za Sabor postaviti nagradno pitanje o imenu zagrebačkoga trga, pa ako odgovore kako narod traži, dati im potporu, a one druge zauvijek razvlastiti. Ovo je Zagreb, ovo je naš grad, glavni grad hrvatske kulture, grad ljudi koji u najvećoj većini poštuju univerzalne čovječanske vrijednosti i zato je uvreda Zagrepčanima, uvreda Hrvatima, uvreda Hrvatskoj da trg nosi ime komunističkoga silnika kojemu je sloboda pojedinca i naroda, a posebno hrvatskoga naroda, bila strana i nezamisliva poput uzvodnoga toka rijeke.

Po mnogočemu je ovo naše današnje okupljanje prijelomno. Ako se zadnji put okupljamo na trgu, ako znači dogodine u ovo vrijeme više ne bude zločinačke ploče, značit će to da su iz Hrvatske ZagrebOvo je Zagreb, ovo je naš grad, glavni grad hrvatske kulture, grad ljudi koji u najvećoj većini poštuju univerzalne čovječanske vrijednosti i zato je uvreda Zagrepčanima, uvreda Hrvatima, uvreda Hrvatskoj da trg nosi ime komunističkoga silnika kojemu je sloboda pojedinca i naroda, a posebno hrvatskoga naroda, bila strana i nezamisliva poput uzvodnoga toka rijeke.zauvijek protjerane sablasti komunizma i jugoslavenstva koje nije drugo do eufemizam za velikosrpstvo.

Ako ovo nije zadnji put, onda će to značiti da su jugoslavenski nacionalisti nadvladali otpor hrvatskoga naroda i da nas usprkos europskim integracijama ili čak uz njihovu namjernu ili nenamjernu pomoć, crvena klatež odvodi u jugoslavenske integracije, na kojoj se ideji – dok mi ovdje stojimo - zdušno radi na Pantovčaku i trgu sv. Marka, uz pomoć poznate ideološke represije i utjerivanje straha koji još ionako postoji u kostima živih naših suvremenika.

Kosti onih koji su poubijani u krvavim komunističkim orgijama ne poznaju više strah, samo čuđenje i prijezir prema potomcima koji u vlastitoj hrvatskoj državi imaju trg maršala Tita, naredbodavca masovih zločina nad Hrvatima.

Gospođe i gospodo, ovih svibanjskih dana 1945. Zagreb i Zagrepčani nisu oslobođeni, nego su pali u ropstvo novoga, krvoločnoga totalitarnog sustava koji je za mnoga desetljeća zaustavio mogućnost demokratskoga razvitka našega grada i domovine.

Pa i kada smo do krhke demokracije i samostalnosti ipak došli, kada smo očuvali državu zahvaljujući hrvatskim braniteljima, kada Hrvatska vojska nije završila na Bleiburgu nego u trijumfu, kada smo u veličanstvenoj rekonkvisti svladali jugoslavensku vojsku s crvenom zvijezdom – i tada su na naše zaprepaštenje ljubitelji Josipa Broza, peta kolona i neodgovorni političari našli načina da sačuvaju ime ovoga trga.

No sada je dosta! Dosta je ove neprirodne remisije! Dosta je ponižavanja žrtve i uzdizanja krvnika! Titu je mjesto u albumu zločinaca, a ne na zagrebačkom trgu hrvatske znanosti i kulture. Živjela Hrvatska.

Hrvoje Hitrec

Zvjezdana Znidarčić Begović, Ksaverska 35a, Zagreb;

KRUG ZA TRG , 4. svibnja 2013. g.

__________________________________________________________________________________

Dragi prijatelji, dragi supatnici !

ovako vas želim danas pozdraviti, ovdje na najljepšem trgu hrvatske metropole, na najljepšem hrvatskom trgu, koji po svom simboličnom sadržaju objedinjuje: život, znanost i umjetnost - pred Zdencem života, kao simbolom svih životnih radosti, pred Hrvatskim sveučilištem, kao temeljem humanističkog razvoja znanstvene misli i formiranja novih hrvatskih naraštaja, pred Hrvatskim kazalištem, kao simbolom prostora slobode i kreativnosti

Nažalost, još dan danas, nakon 23 godine od stvaranja slobodne i samostalne hrvatske države ime ovoga trga još uvijek u sebi simbolizira: zatiranje života, zatiranje slobodne misli i formiranja novih hrvatskih naraštaja, te zatiranje svake kreativnosti u najširem smislu.

Jer, ime Maršala Tita u sebi sadrži ne samo pomisao na komunističku diktaturu, već realnost postojanja logora i tamnica, proživljenost progona i likvidacija, te istinu o zločinu protiv čovječnosti i genocid koji je, režim maršala Tita, počinio s predumišljajem.

Gradski kroničar će jednog dana napisati:

Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine dana 8. prosinca 2011.g. (uoči dana ljudskih prava – koja simbolika!) jednoglasno je odbio prijedlog za promjenu naziva Trga maršala Tita, uz obrazloženje da je taj zahtjev neprimjeren, čak i nepristojan s obzirom na Titove zasluge u antifašističkoj borbi i stvaranju temelja za uspostavu hrvatske države.

Koji cinizam, koja simbolika!

Da, Titove zasluge postoje: za sve križne putove i Bleiburg, za sve Gole otoke, Stare Gradiške i Požege, za sve progone hrvatskih sveučilištaraca, kao i onih koji su se borili za opstojnost hrvatskog jezika, za sve privredne reforme koje su rezultirale egzodusom hrvatskog naroda u pečalbu.

Povjesničari će reći, što je Tito i titoizam učinio hrvatskom narodu u dvadesetom stoljeću, i to će ostati zapisano budućim generacijama, ali, na nama je da danas svjedočimo kako je to bilo u životu svakog hrvatskog pojedinca koji je proživio Titovu eru, kako se ne bi moglo ponovno dogoditi da se u slobodnoj hrvatskoj državi, u slobodno izabranoj vlasti, u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, jednoglasno ne priznaje: tko je bio Tito u životu hrvatskog naroda.

Da, on je stvorio temelje za uspostavu države, ali ne hrvatske države kako se to navodi u obrazloženju SDP-ova odbijanja zahtjeva za preimenovanje Trga, već je stvorio temelje za uspostavu AVNOJ-evske države, koja je odredila okvir svoga ponašanja nedvosmisleno iskazanim postulatom Moše Pijade, još na prvom zasjedanju AVNOJ-a u studenom 1942.g. u Bihaću, kada je rekao: Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga, mi moramo da palimo. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji posjeduje kuću, zemlju, stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.

Tako je govorio ideolog Titovog režima. Tako je Titov režim i živio.

Da, radi provedbe u život ovakvog postulata Titove države, vršeni su progoni, vršene su likvidacije, oduzimana je imovina, uništena je sloboda svakog stvaranja i pokušavala se uništiti sloboda misli, a to se danas želi nazvati zaslugama.

Zasluge su Titova režima: da u hrvatskom martirologiju XX. stoljeća postoje upisana imena više stotina Bogu posvećenih osoba, koje su, samo zato što su bili uz Boga i narod, mučeničkom smrću i likvidirani.

Zasluge su Titova režima: da su tisuće i tisuće nevinih žrtava životima platili uspostavu te države koja je za sebe rekla, da je smrtni neprijatelj svakog blagostanja, reda i mira!

Zasluge su Titova režima: da pripadamo generaciji kojoj su prva životna sjećanja vezana za progone UDBE, hapšenja, nepoznavanje očeva koji su bez suđenja živote provodili u Titovim samicama.

Da, Titov režim je takovo svoje postupanje provodio do samog svoga kraja. Nikada nije promijenjena njegova ćud

Nisu stoga istinite tvrdnje titoista da je stvaranjem samoupravnog socijalizma Tito dao komunizmu ljudsko lice. Naprotiv, u posljednjem desetljeću svoga života Tito je sa ovog trga, iz sjedišta Hrvatskog sveučilišta, generaciju sveučilištaraca otjerao na robiju.

Tada i u tom, tzv. samoupravnom socijalizmu, i to sve u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata, a sve to isključivo i radi eliminacije ljudi opasnih za izgradnju tog društva.

Sve je to prepoznala i Europa, i to jasno izrazila u Rezoluciji Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina. Europa, u koju ulazimo za koji dan, iskazala je potrebu objektivne provjere što se dogodilo u totalitarnim komunističkim režimima koji su vladali. Skupština Europskog parlamenta smatra i prihvaća da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima zaslužuju sućut, zaslužuju priznanje za svoje patnje.

Ta Europa, smatra i prihvaća, da pad komunističkih režima, treba biti popraćen međunarodnom istragom zločina koji su počinjeni. Jer, u suprotnom, vrlo je niska svijest javnosti o počinjenim zločinima, a samo svjesnost o počinjenim zločinima realan je preduvjet da se izbjegnu u budućnosti.

Moralna je stoga obaveza po Rezoluciji Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. da se objektivno provjere, dokumentiraju i istraže zločini komunizma, koji su bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava, kolektivnim i pojedinačnim ubojstvima, mučenjima i prisilnim radom, povredama slobode savjesti, misli i izražavanja.

Nažalost, hrvatski vladajući sustav, jer je protkan bivšim komunističkim kadrovima, privrženim komunističkom poimanju vladanja, nije poduzeo ništa da se izvrši ta obveza iz Rezolucije 1481 Vijeća Europe.

Zato, nije iznenađujuće, da nakon dvadeset godina postojanja u krvi stvorene, slobodne samostalne Republike Hrvatske, odbor gradske skupštine njezine Metropole, jednoglasno odbacuje zahtjev za skidanje imena Tita sa ovog najljepšeg Trga.

Nije to samo vrijeđanje žrtava i izigravanje demokracije i prava i slobode. To je više od toga, to je falsificiranje povijesti. Jer, grijeh neiznošenja istine je grijeh prema povijesti, prema budućim hrvatskim naraštajima, koji bi se ovdje, na hrvatskom sveučilištu, trebali formirati na istini i za istinu.

A istina je ta, da je jugoslavenski komunistički režim svrstan među megaubojice 20. stoljeća! Da je Titov režim odnio preko milijun života. Da je po tom podatku deveti na listi svjetskih diktatora – svjetskih ubojica 20. stoljeća.

Zar smo stvarno prisiljeni, ime tog diktatora, svaki puta izgovarati, kada govorimo o sjedištu Hrvatskog sveučilišta, kada govorimo o sjedištu Pravnog fakulteta, kada govorimo o sjedištu Hrvatskog kazališta, muzeja, škola, akademija.

Nemojmo to dopustiti!

Protestirajmo, tražimo, govorimo istinu o Titovoj diktaturi, mijenjajmo vlast.

To smo dužni za buduće naraštaje.

Prof. dr. sc. Ivo Banac

  1. svibnja 2012.

Zašto protiv Trga maršala Tita?

Danas ne želim govoriti o Titu. Govorit ću o samo o tomu što javne počasti Titu, preostale iz njegova izgubljenog vremena, govore o nama danas i ovdje.

Hrvatska politička elita, uz rijetke izuzetke, proizvod je Titova vremena. Ne samo zato što su ti ljudi uglavnom stasali u razdoblju Titove diktature ili u desetljeću raspada diktature nakon Tita, nego zato što se do 1990. godine nikada nisu mogli javno opredijeliti za demokraciju. Međunarodni kolaps komunizma i pritisci iz samog društva prisilili su diktaturu na povlačenje, ali zdanje diktature nikad nije bilo razoreno kamen po kamen. Naša poslijetitovska i poslijejugoslavenska Hrvatska stoga je sazdana na kompromisan način, uz prešutni dogovor da se o nekim stvarima uopće ne razgovara.

Taj dogovor je dugo poštovan – toliko dugo koliko su nositelji Titova režima pazili da na sebe ne svraćaju pozornost, dok su se krili u strahu od odmazde. Govorim ne samo o poznatim imenima nego o kotačićima aparata diktature – sitnim žbirima i utjerivačima straha. Ali oni su se uzoholili. Iskoristili su teškoće našeg demokratskog poretka, koji, kao svaki demokratski poredak, pati od mnoštva nedostataka, da bi počeli dokazivati prednosti Titova razdoblja, čak prednosti Jugoslavije. A budući da su sami svijesni da takvih prednosti i nije bilo – osim za glavešine, pokušavaju nam dokazati da Hrvatske ne bi bilo bez Tita, da je Hrvatska nezamisliva bez Tita, da je sve prije Tita prapovijest i srednji vijek. Da bi to dokazali sve titovsko su proglasili antifašističkim, pa su stoga svi oni što su okusili i osporavali Titovu diktaturu, logore i tamnice, likvidacije i progone, po logici stvari ništa nego fašisti i neprijatelji ovog naroda. Tko razuman može vjerovati takvim objedima? Mi smo samo svjedoci stradanja ove zemlje, koja se još nije oporavila od straha, tako tipična za Titovo razdoblje. Mi svjedočimo da je titoizam zatirao ljudska prava i ljudsko dostojanstvo.

Što znači pristati na slavljenje straha? Što znači štovanje progonitelja? Što predstavlja kult rušitelja slobode i nacionalne pripadnosti? Sve je to zapravo vrhunsko poricanje sebe i vlastite posebnosti, svojih prava i svojih traženja. Vrhunac je to hrvatske samomržnje, sluganskog mentaliteta i nihilizma. Jedno je biti zaveden, a nešto sasvim drugo ustrajati u neispunjenoj i izdanoj vjeri. Jedno je biti ponižen, a nešto sasvim drugo tražiti neporecive razloge za takvo stanje. Jedno je biti u krivu, a nešto sasvim drugo ustrajno dokazivati da je sam izvor zablude neupitno dobro.

Tito je simbol svih poraza nekoliko hrvatskih generacija. Njegova je direktiva omogućila Bleiburg i križne putove, likvidacije razoružanih zarobljenika i odbjeglih civila, žena i djece. On je potpisao onih 750 jama evidentiranih u Hrvatskoj, 650 u Sloveniji, 120 u Bosni i Hercegovini, te tko zna koliko drugih od Tise do Vardara. Njegovo je ime resilo jedini novi logor jugoslavenske diktature: Goli Otok, mučilište što ga se s goebbelsovskim cinizmom predstavljalo kao „slobodu okruženu morem“. Njegov je ključ zatvarao ćelije Stare Gradiške, Lepoglave, Zenice, Mitrovice, gdje su godinama robijali najhrabriji pripadnici našeg naroda. Njegov je humanizam sprovodio klasnu diskriminaciju, uništavao vjeru u Boga, progonio svećenike, branio pristup vjerskom odgoju. Njegovo je pravo otimalo posjede vlasnika i narodno dobro općenito. Njegova je pravda proizvodila tužitelje i suce specijalizirane za nepravdu. Njegova je „radnička vlast“, njegovo je samoupravljanje i propalo gospodarstvo izvozilo stotine tisuća radnika na rad u tuđinu. Njegova je „svijetla budućnost“ stvarala planirano zaostajanje, korupciju i nerazvijenost. Njegovo je nesvrstavanje odrezalo Hrvatsku od zapadnog svijeta, kojemu je oduvijek pripadala. Njegova je nacionalna ravnopravnost bacila hrvatstvo u ilegalu, raspustila Maticu hrvatsku, dovodila u pitanje posebnost hrvatskog jezika, cenzurirala najbolje hrvatske autore, pisce i znanstvenike, propisivala mjeru naše pripadnosti i odbijala i samu pomisao da bi Hrvatska mogla biti samostalna, neovisna i svoja. Pristajati uz ovakav registar tiranije ravno je samouništenju. Moramo sprati ovaj biljeg srama i potiranja ljudskih prava i sloboda s jednog od najljepših trgova našeg Zagreba i gdje god se to ime pojavljuje diljem naše domovine.

Tražimo promjenu imena ovog Trga!

Tražimo odgovornost naših vlasti – državnih, gradskih, lokalnih – u suzbijanju svih tragova diktature i neslobode što su unakazili živote hrvatskih naraštaja!

Tražimo sučeljavanje sa svim ostacima titoizma – u javnom životu, znanosti, kulturi; prestanak marginaliziranja hrvatske borbe za samostalnost i slobodu, za ljudska prava i povijesnu istinu; tražimo konac titoističkog i jugoslavenskog pranja mozgova, što je stvarni sadržaj razglašene priče o povijesnom revizionizmu!

Hrvatska neće biti slobodna i svoja dok se ovaj posao ne obavi, kolikogod to našem predsjedniku, premijeru, te vrlo utjecajnom dijelu političke elite bilo neugodno. Borba za slobodu i demokraciju neraskidivo je vezana uz detitoizaciju, jer je titoizam model za sve recentne primjere autoritarne vlasti!

Rastat ćemo se u miru, a ovdje ćemo se okupljati u još većem broju dok dva politička brežuljka i gradska vijećnica ne čuju i ne prihvate naša traženja. Budite ponosni što ste se unatoč provokacijama i nerazumijevanju okupili oko ovog cilja! Doviđenja do idućeg Kruga!