Mr. sc. Marko Grubišić, predsjednika Hrvatskog društva političkih zatvorenika Govor na prosvjedu 6. svibnja 2017.

Mr. sc. Marko Grubišić, predsjednika Hrvatskog društva političkih zatvorenika

Govor na prosvjedu 6. svibnja 2017.

Poštovane dame i gospodo, Zagrepčanke i Zagrepčani, dragi prijatelji!

Pozdravljam vas u ime 6500 još uvijek živih hrvatskih političkih zatvorenika, čije sudbine daju 6500 razloga da se skine ova ploča s imenom koje ne želim ni izgovoriti!

Treba imati na umu da je kroz njegove kazamate radi očuvanja Jugoslavije i komunističkog režima prošlo više od 100 000 političkih zatvorenika, od kojih moram posebno spomenuti 3016 žena koje su bile osuđene na ukupno 12 291 godinu robije, što znači u prosjeku na 4 godine svaka od njih. Mnoge od njih bile su suđene na doživotnu robiju, mnoge na više od 10 godina, ali najporaznije je što zbog robije  mnoge od njih nisu nikada postale majke. Zato nije slučajno da su ovaj skup i ovu inicijativu „Krug za trg“ pokrenule upravo žene. A žene političke zatvorenice, dostojanstveno i mučenički, kao uostalom i svi politički zatvorenici, kažu da im nije žao ni dana ni godina koje su proveli u mračnim tamnicama: jer imamo slobodnu i neovisnu hrvatsku državu.

Ali sad dolazimo do apsurda! Naime, o zločincu i njegovim zločinima sve je rečeno, sve je evidentno i ne bih trošio vrijeme u ponavljanju tih povijesnih istina, no ovdje se postavlja logično pitanje: Tko su ti ljudi koji nakon 27 godina postojanja hrvatske države pozivaju građane našeg grada Zagreba na referendum ili koji stvaraju povjerenstva za utvrđivanje povijesne istine! Otkuda tolika drskost i bahatost da se na ovaj način veliča zločin umjesto da ga se osudi, a da se žrtve omalovažavaju!  Dvadeset i sedam godina smijenjivale su se garniture hrvatske vlasti, ali ste nažalost vidjeli koliko je opiranja bilo kada se spomenula lustracija i otvaranje arhiva.

Evo, jedan primjer, neposredan, ovdje na licu mjesta. Znate li što je ovo?! Ovo nisu sabrana djela nekog književnika! Ovo je dosje koji je o meni vodila Udba! Istina, pročišćen, nedostaje 56 stranica koje je netko prethodno pročistio. No dovoljno je zaviriti u jedan ovakav dosje da se zgrozite od postupaka udbaša koji su provodili torture nad nama političkim zatvorenicima. Samo u ovom dosjeu nalaze se imena više od 30 udbaša, ali koji su tijekom ovih 27 godina u hrvatskoj vlasti uživali sve privilegije, a i dan danas su zajedno sa svojim „suradničkim vezama“, infiltrirani u najvitalnije javne, državne i financijske institucije. Jedan od njih čak je i profesor na Fakultetu političkih znanosti! Možete li zamisliti čovjeka koji je osobno mene u istražnom zatvoru vezao za radijator, fizički zlostavljao i držao na detektorima kako danas predaje mladim studentima! On danas „uči“ našu djecu kako voljeti Hrvatsku! To je nedopustivo! Zato padom ove ploče padaju sve maske, a otvaranjem arhiva dobit ćemo istinu – samo jednu – na kojoj treba počivati hrvatska budućnost!

Tijekom ovih 27 godina mnogi hrvatski politički uznici slomili su se od jada zbog prekomjerne dvoličnosti i licemjerstva koje je zahvatilo hrvatsko društvo, posebice od onih koji ju vode, a vode ju u moralnu i duhovnu propast, u povijesno posrnuće iz kojeg nema povratka. Koliko je to katastrofično govori i činjenica da je Zvonku Bušiću koji se vratio s izdržane 32-godišnje robije iz američkog zatvora bilo teže izdržati hrvatsku stvarnost nego 32 godine u najtežim američkim zatvorima!

Zato, lijek ovoj situaciji nisu ni svjećice ni maslinove grančice. To su svete stvari, a oni svetost ne razumiju, oni svetosti nemaju.

Zar nekima ovdje u ovom okruženju - primjerice rektoru Sveučilišta, intendantu HNK-a ili ravnatelju Muzeja primijenjene umjetnosti -  nije bio dovoljan signal kad je predsjednica Republike Hrvatske  iselila bistu zločinca iz svojeg ureda da i oni dignu glas kako je neugodno i neukusno, blago rečeno, primati i odašiljati poštu svojim kolegama u inozemstvu, diljem Erupske unije, s ove adrese! Očekivali smo to barem od zagrebačkog rektora. Međutim, sa žaljenjem moram reći da za takvu njegovu inicijativu nisam čuo.

I na kraju -  poruka optimizma od nas hrvatskih političkih zatvorenika. Nadamo se da do 12. prosvjednog okupljanja  sljedeće godine ne će trebati doći! Jer ako ovu ploču u što kraćem vremenskom roku ne uklone nadležne gradske vlasti, onda ćemo mi hrvatski politički uznici biti primorani – a to obećavamo - pronaći način kako da ploča s ovim sramotnim imenom ne bude više nikad na ovom najljepšem zagrebačkom trgu. Nadamo se da ne ćemo biti primorani upotrijebiti „šarafciger“ (kao što bi to jedna gospođa učinila s jednom drugom pločom)! Ali ako i dođe do uporabe odvijača u tu svrhu, uvjereni smo da u ovoj državi ne ćemo biti suđeni, jer zbog rušenja ovog nečasnog imena i rušenja Jugoslavije već smo bili u zatvoru, pa je za očekivati da ne možemo biti suđeni dva puta za isto djelo!

Ako je suditi po onoj „pobjednici pišu povijest“, onda ostaje, ovog puta za vječnost, samo jedna istina: Jugoslavija je morala nestati kako bi Hrvatska živjela! Hvala!

mr.sc. Marko Grubišić,
predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika