Dr. Željka Markić, Udruga „U ime obitelji“, Govor na prosvjedu 6. svibnja 2017.

Dr. Željka Markić, Udruga „U ime obitelji“,

Govor na prosvjedu 6. svibnja 2017.

Sve vas pozdravljam. Kao prvo, želim se svima vama zahvaliti što ste ustrajno, kroz proteklih deset godina dolazili na ovaj Trg prosvjedujući protiv toga da nosi ime jugoslavenskog diktatora, u ime svih žrtava komunističkog diktatora i zločinca Tita.

Danas ovdje tražim da se ovom trgu vrati ime Kazališni trg i da ga se prestane nazivati po komunističkom diktatoru odgovornom za stotine tisuća ubijenih nakon Drugog svjetskog rata. I nisam ovdje samo u svoje ime. Ovdje sam u ime još dvije žene. Moje bake Ruže i bake Slavice. I svih obitelji kojima je Titov, jugoslavenski režim nanio ogromno zlo.

Baka Ruža, majka moga oca, odrasla je u centru Zagreba, u Streljačkoj ulici, u obitelji koja je imala trgovinu na Trgu bana Jelačića. Jako je dobro razlikovala pravo hrvatskog naroda da ima svoju državu te izađe iz tamnice naroda, iz Prve Jugoslavije, od protubožjeg i protuljudskog nacističkog, ustaškog režima. Unatoč tome, nakon ulaska partizana u Zagreb, mojoj su baki Ruži u obiteljsku kuću uselili dvije partizanske obitelji, a muža, suca, koncem 1946., osudili su na 14 godina zatvora a da mu nisu dokazali ijednu točku optužnice. Ostala je bez prihoda sa šestero djece. Prehranjivala ih je uzgajajući blitvu u svom vrtu i prodavajući u bescjenje antikni namještaj i obiteljske dragocjenosti. Moja baka Ruža je bila ta koja je svom mužu morala prenijeti da su mu dva nećaka, liječnika, koji su pratili ranjenike na putu prema Austriji, partizani ubili i da se ne zna gdje im je grob.

Danas ovdje tražim da se ovom trgu vrati ime Kazališni trg i da prestane nositi ime komunističkog zločinca Tita i u ime moje bake Slavice. Mama moje mame rođena je u građanskoj obitelji u Gospiću. Dok me baka Ruža tjerala da se uspravno držim i učim francuski, baka Slavica je bila baka koja je, kad god bih zatražila, ispekla kolače, koja mi je potajno davala džeparac i namigivala mi iza maminih leđa kad bi me za nešto grdila. Baka Slavica me udarila samo jednom. U 3. razredu osnovne škole, kad sam, vraćajući se sa školskog izleta, po običaju, na putu kući, svratila prvo do nje. Zvoneći na njezinim vratima, naglas sam pjevala partizansku koračnicu koju smo pjevali na izletu „Po šumama i gorama naše zemlje ponosne“. Baka mi je otvorila vrata, a prije snažne pljuske uspjela sam vidjeti njezino zgrčeno lice i čula vrisak: „Da te to više nikad nisam čula pjevati!“ Kasnije mi je mama, dok sam joj ridajući prepričavala da me baka iz čistog mira pljusnula, ispričala, upozoravajući me da o tome ne pričam u školi: „Željka, ti imaš mlađeg brata, znaš koliko ga voliš. Tvoja baka Slavica je isto imala mlađeg brata. Obitelj ga je, cijeli Drugi svjetski rat, zbog mladosti, uspjela sačuvati od odlaska u ikoju vojsku. Onda su ga jednog dana, nakon rata, dok je popravljao krov na kući u Gospiću, ljudi koji su pjevali ovu pjesmu s kojom si ti danas došla baki na vrata, skinuli s krova, odveli u zatvor, baki i njezinoj mami nekoliko dana vraćali njegov krvavi veš, a onda im javili da je 'nestao'.“