Govor dr. Nikole Debelića, prosvjed ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 9. svibnja 2015.

Prof. dr.dr.h.c. Nikola Debelić:

Uklonimo zločinca Tita s naših ulica i trgova

Dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati,

Srdačno vas pozdravljam u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta. Među nama je i osnivač i predsjednik ovih dviju vrijednih domoljubnih udruga, prof. dr. Zvonimir Šeparović. Pozdravimo ga! Pozdravljam vas koji ste i ove godine došli na ovaj povijesni i prelijepi trg, da zajedno dignemo glas za istinu i pravdu. Da je Krug za Trg zaživio i godinama uspješno djeluje moramo prvenstveno zahvaliti nevelikom broju sjajnih domoljubnih gospođa na čelu s gospođom profesor Majom Runje koja, iako odsutna, vjerujemo da je i sada u duhu ovdje s nama. Naravno, također i njihovim suradnicima. Pozdravimo ih i zahvalimo im još jednom velikim pljeskom! Hvala.

Došli smo na Krug za Trg jer to od nas traži naša čast, čast ponositog hrvatskog čovjeka koji je tisućama godina čuvao, branio i obranio svoju narodnu samobitnost, čast naroda koji nikog ne napada, ali stoji spremno na braniku svoga roda i doma. Vi i tisuće svjesnih i ponositih Hrvata u domovini i svijetu koji razmišljaju i dišu jednako kao vi i ja, vi ste ta snaga koja će konačno pobijediti mračne sile koje bezobzirno upropaštavaju Lijepu našu i sve nas samo zato da bi sačuvali svoju vlast. Vi ste ta vječna, prkosna, hrabra i pobjednička Hrvatska i hvala vam što ste došli jer kad smo zajedno, jaki smo do neba.

Tjednima, mjesecima, pa i godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata jugokomunistička vlast na čelu sa zločincem Josipom Brozom u svojoj je slijepoj mržnji ubijala Hrvate u stotinama tisuća, pa je Titov miljenik Milovan Đilas tih krvavih mjeseci '45. kazao: „Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela“, dakle on i njegovi sukrivci priznaju smišljen i hladnokrvan genocid. Kasnije, kada je shvatio svoje zablude, Đilas piše u knjizi Vrijeme rata 1977.: „Pokolj kakav se provodio nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji“, a poznati kolumnist to potvrđuje riječima: „Naš hrvatski Križni put najveća je radionica smrti što je povijest upoznala.“ No to još nije sve. Ugledni slovenski povjesničar dr. Jože Dežman, predsjednik slovenske Komisije za ratne zločine piše: „Ubijanje 100 do 200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći pothvat jugoslavenskih partizana, to je Titovo remek-djelo.“ Braćo i sestre, dr. Dežman, zgrožen tim užasom se pita koliko vojske, mitraljeza, kamiona, iskopanih jama i druge logistike je trebalo da se okupi, dovede, svuče do gola, sveže po dvojici ruke žicom, ubije i zakopa 100 ili 200 tisuća ljudi. Imamo odgovor: Hrvatske zarobljenike ubijale su četiri jugoslavenske armije s komandantima Popovićem, Dapčevićem, Kosta Nađom i Petrom Drapšinom.Već samo kroz te navode i podatke očituju se razmjeri dotad u Europi neviđenog, namjernog i od redovne jugo-vojske počinjenog genocida nad civilima i zarobljenicima. Nažalost, još snažnije od tih i bilo kojih drugih poruka svjedoči više od 1500 skupnih grobišta Titovih žrtava najviše u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH.

A gdje je u vrijeme tih bleiburških događaja bio Tito? U knjizi Svetac i magle srbijanski pisac Pero Simić opisuje događaj s početka svibnja '45. u Beogradu, kad je Tito u svezi zarobljenika s Bleiburga kazao generalu Jefti Šašiću: „POBITI. PRENESI TO NAŠIM KOMANDANTIMA!“ I tako je Tito jednom riječju naredio najveću radionicu smrti što je povijest upoznala. Zahvaljujući izvješćivanju Vjesnika koji je Tita pratio od 19. svibnja do 6. lipnja '45. poznati su detalji o njegovom kretanju na područjima Hrvatske i Slovenije u vrijeme dok su ondje vršene masovne likvidacije. Ovdje ćemo navesti samo nekoliko podataka. U subotu 14. svibnja Tito u Zagrebu predsjedava sastanku Glavnog štaba JA. Prisutni su među ostalima Koča Popović, Peko Dapčević, Vladimir Bakarić, Ivan Gošnjak. Na sastanku se određuju logori smrti i kretanje glavnih kolona marševa smrti. Pitamo se je li moguće, dragi prijatelji, da su se vodeći hrvatski komunisti kao Bakarić, Gošnjak, Ivan Krajačić-Stevo, Marko Belinić i mnogi drugi složili s genocidom nad svojim narodom. Kakvi su to ljudi? Dana 20. svibnja Tito nenajavljeno govori u Varaždinu i kaže da JA vrši konačan obračun s hrvatskim....i tu koristi vrlo ružnu riječ koju ne ćemo ovdje izreći. Ujedno najavljuje svim protivnicima svog režima da će „gledati svjetlo dana samo do najbliže jame“, što je jasna najava masovnog pokolja. Gdje su sada oni koji govore da Tito nije ni znao za zločine? Idućih dana on obilazi logore za likvidacije Kočevski Rog, Hudu Jamu, Oroslavlje, Dubovac, Viktorovac, sve stratišta od kojih se ledi krv. Po sugestiji Rankovića naređuje likvidaciju svih mladića u Zagrebu rođenih unutar godišta od 1924. do 1927., putem lažnog poziva na služenje vojnog roka, kojem se odazvalo ukupno 7800 mladića, koji su najvećim dijelom ubačeni u logore i tamo dijelili sudbinu logoraša. Od 2200 mladića, dijelom još maloljetnih, iz logora Kovin u Vojvodini preživjelo je samo 58. U govoru u Ljubljani Tito je naglasio: „Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko ih zarobili.“ To je otvoreno priznanje genocida. U Teznom kod Maribora pobijeno je 30 do 35.000 zarobljenika koji su bačeni u tenkovske rovove, a u osam dana na Kočevskom Rogu je pobijeno 30 do 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubajića koji je zažalio što nije pobio još toliko. Tito posjećuje bolnicu Rebro u Zagrebu, a zapovjednik bolnice mu raportira: „Hrvatske bande više nema, smješteni su na dva metra pod zemlju, a neki još i dublje“. Zagreb i okolica, kao i mnogi drugi hrvatski krajevi, zavijeni su u crno i pretvoreni u masovne grobnice. To su sve poznati podaci koje nije lako ni slušati, a nažalost još je mnogo neispitanih skupnih grobišta.

Evo, prijatelji, tu još stoji sramotno ime stratega, naredbodavca i počinitelja tog genocida. Pitamo se zašto! Odavno su pali Staljin, Lenjin, Čaušesku pa zašto mi veličamo osobu teško opterećenu hipotekom zločina? Osim toga, istine radi treba kazati da nijedan od tih diktatora nije poslao svoje divizije da ubijaju mase vlastitog naroda. Staljin je koristio logore i masovno izgladnjivanje, gladomor, Čaušesku niti to, nego uglavnom svestrani teror. Sam Staljin je pohvalio Tita da je maladjoc (junak) koji po kratkom postupku rješava probleme. To je stvarno Titovo remek djelo i onaj najveći pothvat JA koji spominje dr. Dežman.

Nazivi gradskih ulica i skulpture velikana simboli su vrijednosnih odrednica naroda. To su povijesni vladari i promicatelji narodne misli, junaci, znanstvenici, umjetnici, to su uzori u koje će se ugledati mladi naraštaji, a koji su se odlikovali ne samo izvanrednim dostignućima, već i časnim životom. Bilo bi dobro ugledati se u neke druge narode npr. Židove, Francuze, Engleze, Japance koji brižno njeguju sjećanje na svoje žrtve, jer poštujući njih poštuju sebe. Prešućivanje vlastitih žrtava ili čak slavljenje zločinaca etički i moralno upropaštava narod.

Teško je prihvatiti da adrese glavnih hrvatskih nacionalnih ustanova: Hrvatskog sveučilišta, Muzeja za umjetnost i obrt, Glazbene akademije i meni posebno dragog HNK-a u kojemu sam, kao što je spomenuo naš moderator, dirigirao desetke i desetke najvećih predstava svjetskog opernog repertoara od Aide i Tosce do Nikole Šubića Zrinskog, nose ime glavnog inicijatora, naredbodavca i počinitelja najtežih nedjela. Ovaj današnji skup, kao i svi dosadašnji, nije upućen tom zločincu sa zida, nego hrvatskoj javnosti i vlasti. Aktualna hrvatska vlast, brojni izravni ili ideološki nasljednici komunista, djeca titoizma, umjesto priznanja krivnje i suočavanja s istinom, prešućuju ta zla kao da se nisu ni dogodila ili se čak žrtvama insinuira krivnja za sudbinu koju su doživjeli. To je poznati patološki sindrom laži nasljeđen iz polustoljetnog totalitarizma, za koji je tipično da su djeca komunizma apsolutno uvjerena da su uvijek u pravu, da je njihova istina jedina istina i stoga oni i samo oni imaju pravo na vlast. Rezultat te samozaljubljenosti je bahatost, arogancija i krajnja nesposobnost u vođenju države. Ta i takova aktualna vlast uporno održava lažni mit o Josipu Brozu, svjesna da s njegovim padom padaju i oni. Završimo jednim navodom iz Hrvatskog tjednika. Kada je predsjednica RH gospođa Kolinda Grabar Kitarolvić uklonila Titovo poprsje iz svog Ureda, a premijer Milanović izjavio da je Tito najbolje što se dogodilo Hrvatima, glavni urednik Ivica Marijačić postavlja pitanje: “Kakav to izopačeni um može voljeti ubojicu vlastitog naroda?“

Stoga, braćo i sestre, Krug za Trg nije obično okupljanje, to je časna i povijesna misija, misija u borbi za opstanak i napredak Hrvata, misija stradalničkog, ali hrabrog i ponositog hrvatskog naroda, to je borba za istinu i za pravdu. Uklonimo ime zločinca, ali i dovedimo na vlast ljude koji će voljeti Hrvatsku. Hvala.