Govor dr. Andreje Valič Zver, prosvjed ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 9. svibnja 2015.

Dr. sc. Andreja Valič Zver

Studijski centar za narodnu pomirbu Ljubljana

Poštovane gospođe, poštovana gospodo, hvala na pozivu! Dopustite da uz današnju prigodu podijelim s Vama neka razmišljanja o europskom procesu pomirbe.

Na današnji dan službeno je završio Drugi svjetski rat, koji je teško pogodio Europu i svijet. Rat je za sobom ostavio desetke milijuna žrtava. Totalitarni fašizam i komunizam se za Europljane na "krivoj" strani željeznog zastora pretvorio u komunistički totalitarizam. Na jednoj strani željeznog zastora razvijalo se demokratsko uređenje sa svojim atributima - političkim pluralizmom, slobodom izbora, društvenom ekonomijom, pravnom državom, poštovanjem pojedinca i njegovih prava, ukupno, sloboda, kao moćno civilno društvo. Na drugoj strani željeznog zastora bujale su komunističke države s jedinom sveobuhvaćajućom partijom, ideološkim monopolom, nadzorom nad privatnim životom, jakom snagom tajnih političkih službi, vojske i policije, podređenih vladajućoj nomenklaturi.

Željezni je zastor pao, no sve je jasnija postajala činjenica da je totalitarističko nasljeđe ostalo u glavama i srcima prevelikog broja ljudi, koji su bili desetljećima zarobljeni totalitarizmima. Posljedice se pokazuju u oštećenju mentaliteta, očituju se u poteškoćama s opažanjem i priznavanjem ljudskih vrjednota kao što su ljudska prava, demokracija, sloboda, pravna država. To potvrđuju istraživanja javnog mišljenja u poslijekomunističkim državama, u kojima se smanjuje oduševljenje za demokraciju.

Spomenut ću zanimljivu knjigu Dobri Staljin, u kojoj ruski pisac Viktor Jerofejev opisuje život u komunizmu. Ljudi su u tom totalitarnom sustavu bili samo apstraktni materijal, opeka novog društva, nevažne krhotine u uništavajućem žrvnju. Pa ipak mnogi žitelji Rusije ne vjeruju u "loš komunizam" ili "lošeg Staljina", oni su narkotizirani od povlastica koje su možda imali, neistinitih bajki, nepoznavanja ili ignoriranja istine o sovjetskoj prošlosti. Staljina obožavaju, kako je zapisao Jerofejev, kao "dobrog dečka“, „spasitelja Rusije“ i „oca velikog naroda".

Ruski primjer nije iznimka. Ceausescu, Tito, Mussolini, Mao Zedong, Pol Pot i drugi nemilosrdni diktatori, koji imaju na savjesti desetke milijuna ljudskih života, kao sablasti se vraćaju u javni život kao "dobri dečki". U današnjem globaliziranom svijetu svjedoci smo ponovne afirmacije totalitarnih simbola - preko imena ulica, spomenika, pozitivnih ocjena u javnosti ili kroz nastavne planove i školske knjige.

Sada ću nabrojiti nekoliko primjera. Švedsko istraživanje pokazalo je da 90 posto učenika u dobi između 15 i 20 godina nije nikada čulo za Gulag, a 22 posto je uvjerenih da je komunizam demokratski oblik vladavine.

Rumunjsko istraživanje među mladima je pokazalo da je njih 44 posto uvjereno da je Ceausescu pozitivna osoba.

Jedno od dvadesetero britanske djece uvjereno je da je Adolf Hitler bio njemački nogometni trener. Jedno od šestero vjeruje da je Auschwitz tematski zabavni park.

Godine 2009. tadašnji slovenski predsjednik odlikovao je posljednjeg šefa slovenske tajne političke policije Službe državne sigurnosti..

Godine 2011. Slovenija je izdala kovanicu za 2 eura s likom kontroverznog partizanskog komandanta i sa zvijezdom petokrakom.

Godine 2013. u blizini Ljubljane je postavljen spomenik Titu, koji je sufinancirala Europska unija.

Napokon, ne na kraju, danas smo okupljeni na Trgu maršala Tita u Zagrebu. A Tita veliki dio međunarodne javnosti na temelju činjenica iz prošlosti prepoznaje kao glavnog krivca za krvavu jugoslavensku revoluciju, zločinačka masovna pogubljenja te sustavno kršenje ljudskih prava i temeljenih sloboda.

Nalazimo se pred sudbonosnom dvojbom. Kako naprijed? Je li moguće da se grozote totalitarizma mogu ponoviti?

Posljedice stvarne kataklizme Prvog i Drugog svjetskog rata te totalitarnih i autoritarnih režima su 1948. omogućili prihvaćanje Opće deklaracije o ljudskim pravima. Sve više pozornosti se počelo posvećivati jačanju kulture ljudskih prava i osjetljivosti na njihovo kršenje. U Europi su pak poslije 1990. u različitim institucijama i na različitim razinama prihvaćene brojne deklaracije, rezolucije, programii preporuke. Mnogo je postignuta, ali ipak nam često nedostaje ljudskog suosjećanja kada govorimo o strahotama koje smo si nanijeli u prošlosti. Traume prošlosti su još i te kako žive i bolne. Stoga, vjerujemo, baš kada je riječ o Europi, potrebna su zakonska rješenja. Europa je sve više svjesna te činjenice, posebno nakon ulaska novih članica u Eropsku uniju 2004. godine. Ulazak nekadašnjih komunističkih država sve više potiče na potrebu suočavanja s tragičnom komunističkom prošlošću, koju nije moguće zanijekati.

Posljednjih godina Europa je ojačala pomirbeni proces nizom mjera. Podsjetimo se na neke ključne među njima:

Rezolucija 1096 o mjerama za ukidanje nasljedstva bivših komunističkih totalitarnih režima, prihvaćena u Vijeću Europe 1996. godine.

Rezolucija 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, prihvaćena u Vijeću Europe u siječnju 2006. godine.

Javne tribine o zločinima totalitarnih režima 2008. u Bruxellesu, organizirane u suradnji sa slovenskim predsjedavateljem, zajedno s Europskom komisijom. Objavljen zbornik Crimes comitted by totalitarian regimes.

Praška deklaracija o europskoj savjesti i komunizmu, donesena 2008. godine

Proglašenje 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, 2008. godine.

Rezolucija Organizacije za sigurnost i sudjelovanje o Europi i ponovnom ujedinjenju podijeljenje Europe, usvojena na zasjedanju Generalne skupštine OVS-e u Vilniusu 2011. godine.

Varšavska izjava, usvojena na Dan sjećanja na žrtve totalitarizama 23. kolovoza 2011.

Javna tribina u Europskom parlamentu na temu Što mladi Europljani znaju o totalitarizmima, 2013. godine

Javna tribina u Europskom parlamentu na temu Sjećanje na zločine totalitarnih režima, održana 2014. godine

Izjave parlamentarne skupine europskih zastupnika Pomirba europskih povijesti.

Podsjetila bih na riječi estonskog zastupnika u Europskom parlamentu gospodina Tunne Kelama: „Nužna je solidarnost među generacijama. Iz svoga i tuđih života moramo naučiti. Europa mora postati bogatija sa svakim novim evociranim događajem. Mladima moramo priopćiti da je naša povijest i njihova, da dijelimo istu prošlost. Događaji koji su se dogodili u bližoj prošlosti, mogu se ponoviti ako ih ne nazovemo pravim imenom. Sloboda je odgovornost i dužnost, nije zajamčena sama po sebi. Totalitarizam je povezan s nasiljem. Totalitarni komunizam je preokrenuo vrijednosti europske civilizacije. Bez prave moralne i političke ocjene totalitarne prošlosti ne ćemo eliminirati uništavajuće posljedice“.

U listopadu 2011. u Pragu je ustanovljena Europska platforma sjećanja i savjesti, kao udruga stručnih i nevladinih organizacija. Njezin je cilj doprinositi jačanju savjesti o europskoj prošlosti i poticati rasprave o uzrocima i posljedicama totalitarnih režima te o vrijednostima europske civilizacije. U prioritete spadaju obrazovni projekti i stvaranje zajedničkog europskog dokumentacijskog, memorijalnog i muzejskog centra. Platforma ističe značenje sjećanja na žrtve totalitarnoga nasilja, a posebno na one žrtve koje do sada nisu imale mogućnost progovoriti. Bavi se također ocjenom komunističkih zločina na razini prava.

U europskom prostoru treba prepoznati sve povijesne vidike moderne Europe i oblikovati zajedničku osudu nacizma i komunizma. Treba jasno imenovati zločine komunizma i otvoriti arhive koji sadrže dokumente. Sve članice Europske unije moraju raspravljati o zločinima svih režima, skupljati svjedočenja žrtava, priznati 23. kolovoza za Dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama, prepoznati zločince i procesuirati ih. Europsko vijeće, Europska komisija i države članice Europske unije moraju se pobrinuti za pripremu nacionalnih izvješća o zločinima totalitarizama. Također trebaju omogućiti edukaciju o zločinima, poticati nacionalne istraživačke institute i nevladine organizacije koji istražuju totalitarizme, postaviti spomenik žrtvama u Bruxellesu, promovirati studije o totalitarizmima, skupljati sjećanja žrtava, osnovati zajedničku europsku istraživačku instituciju i davati poticaje obrazovnim i kulturnim inicijativama.

Za uspjeh europskoga pomirbenoga procesa ključni su, dakle, pomaci na području politike, prava, obrazovanja, povijesti te također na područjima koji se tiču privatnog života svakog pojedinca. Pri tome mislim na jačanje snošljivosti i kulture međusobnog oprosta. Važno je traženje odgovora na pitanje o europskom identitetu te daljnje razmišljanje o ljudskim pravima, slobodi i demokraciji kao temeljnim vrijednostima europske civilizacije. To je neprekidan izazov. Europa se temelji na kulturnoj raznolikosti, a sva njezina povijesna iskustva potrebno je integrirati. Pri tome imamo pravo očekivati da se ključni događaji i procesi slično vrednuju.

Konsenzus europske politike o tragičnim stranama europske povijesti iznimno je važan kako se genocid, zločini protiv čovječnosti i kršenje ljudskih prava ne bi ponavljali. Zbog budućnosti treba se oduprijeti rastućoj kulturi zaborava. Treba spriječiti gubitak povijesnog sjećanja. Sačuva li se sjećanje ne će biti moguće tvrditi da su Staljin, Hitler, Mussolini i Tito pozitivne osobe europske povijesti 20. stoljeća. Ne će biti moguće pozitivno ocijeniti holokaust, komunističke koncentracijske logore, pogubljenja bez suđenja itd. Osnovne elemente povijesti treba jednako ocijeniti, bez obzira na različitu kulturnu, etničku, vjersku, rasnu, političku i kakvu drugu uvjetovanost i pripadnost. Samo zajedničko vrednovanje povijesnih međaša može dovesti do međusobnog razumijevanja i pomirbe. Mlada generacija mora spoznati da nema naše zajedničke budućnosti bez prepoznavanja zajedničke prošlosti.

Zaključujem mišlju da su zaborav i lažno prikazivanje opasni za demokraciju. Ako ignoriramo prošlost, sigurno ne razumijemo sadašnjost. Budućnost demokracije je naime ovisna o prošlosti. Prošlost neprekidno djeluje na sadašnjost, a demokracija i njene stečevine, koje nam se možda čine bezvremenskima, u stvarnosti su krhke. Posebno veliku odgovornost za budućnost demokracije nose oni narodi koji nažalost imaju velika iskustva s totalitarizmima a premalo iskustva s demokracijom.

 

 

 

Sa slovenskog prevela: Polona Jurinić