Govor prof. dr. Ive Banca, prosvjed ispred HNK-a u Zagrebu, 05. 05. 2012.

Prof. dr. sc. Ivo Banac

  1. svibnja 2012.

Zašto protiv Trga maršala Tita?

Danas ne želim govoriti o Titu. Govorit ću o samo o tomu što javne počasti Titu, preostale iz njegova izgubljenog vremena, govore o nama danas i ovdje.

Hrvatska politička elita, uz rijetke izuzetke, proizvod je Titova vremena. Ne samo zato što su ti ljudi uglavnom stasali u razdoblju Titove diktature ili u desetljeću raspada diktature nakon Tita, nego zato što se do 1990. godine nikada nisu mogli javno opredijeliti za demokraciju. Međunarodni kolaps komunizma i pritisci iz samog društva prisilili su diktaturu na povlačenje, ali zdanje diktature nikad nije bilo razoreno kamen po kamen. Naša poslijetitovska i poslijejugoslavenska Hrvatska stoga je sazdana na kompromisan način, uz prešutni dogovor da se o nekim stvarima uopće ne razgovara.

Taj dogovor je dugo poštovan – toliko dugo koliko su nositelji Titova režima pazili da na sebe ne svraćaju pozornost, dok su se krili u strahu od odmazde. Govorim ne samo o poznatim imenima nego o kotačićima aparata diktature – sitnim žbirima i utjerivačima straha. Ali oni su se uzoholili. Iskoristili su teškoće našeg demokratskog poretka, koji, kao svaki demokratski poredak, pati od mnoštva nedostataka, da bi počeli dokazivati prednosti Titova razdoblja, čak prednosti Jugoslavije. A budući da su sami svijesni da takvih prednosti i nije bilo – osim za glavešine, pokušavaju nam dokazati da Hrvatske ne bi bilo bez Tita, da je Hrvatska nezamisliva bez Tita, da je sve prije Tita prapovijest i srednji vijek. Da bi to dokazali sve titovsko su proglasili antifašističkim, pa su stoga svi oni što su okusili i osporavali Titovu diktaturu, logore i tamnice, likvidacije i progone, po logici stvari ništa nego fašisti i neprijatelji ovog naroda. Tko razuman može vjerovati takvim objedima? Mi smo samo svjedoci stradanja ove zemlje, koja se još nije oporavila od straha, tako tipična za Titovo razdoblje. Mi svjedočimo da je titoizam zatirao ljudska prava i ljudsko dostojanstvo.

Što znači pristati na slavljenje straha? Što znači štovanje progonitelja? Što predstavlja kult rušitelja slobode i nacionalne pripadnosti? Sve je to zapravo vrhunsko poricanje sebe i vlastite posebnosti, svojih prava i svojih traženja. Vrhunac je to hrvatske samomržnje, sluganskog mentaliteta i nihilizma. Jedno je biti zaveden, a nešto sasvim drugo ustrajati u neispunjenoj i izdanoj vjeri. Jedno je biti ponižen, a nešto sasvim drugo tražiti neporecive razloge za takvo stanje. Jedno je biti u krivu, a nešto sasvim drugo ustrajno dokazivati da je sam izvor zablude neupitno dobro.

Tito je simbol svih poraza nekoliko hrvatskih generacija. Njegova je direktiva omogućila Bleiburg i križne putove, likvidacije razoružanih zarobljenika i odbjeglih civila, žena i djece. On je potpisao onih 750 jama evidentiranih u Hrvatskoj, 650 u Sloveniji, 120 u Bosni i Hercegovini, te tko zna koliko drugih od Tise do Vardara. Njegovo je ime resilo jedini novi logor jugoslavenske diktature: Goli Otok, mučilište što ga se s goebbelsovskim cinizmom predstavljalo kao „slobodu okruženu morem“. Njegov je ključ zatvarao ćelije Stare Gradiške, Lepoglave, Zenice, Mitrovice, gdje su godinama robijali najhrabriji pripadnici našeg naroda. Njegov je humanizam sprovodio klasnu diskriminaciju, uništavao vjeru u Boga, progonio svećenike, branio pristup vjerskom odgoju. Njegovo je pravo otimalo posjede vlasnika i narodno dobro općenito. Njegova je pravda proizvodila tužitelje i suce specijalizirane za nepravdu. Njegova je „radnička vlast“, njegovo je samoupravljanje i propalo gospodarstvo izvozilo stotine tisuća radnika na rad u tuđinu. Njegova je „svijetla budućnost“ stvarala planirano zaostajanje, korupciju i nerazvijenost. Njegovo je nesvrstavanje odrezalo Hrvatsku od zapadnog svijeta, kojemu je oduvijek pripadala. Njegova je nacionalna ravnopravnost bacila hrvatstvo u ilegalu, raspustila Maticu hrvatsku, dovodila u pitanje posebnost hrvatskog jezika, cenzurirala najbolje hrvatske autore, pisce i znanstvenike, propisivala mjeru naše pripadnosti i odbijala i samu pomisao da bi Hrvatska mogla biti samostalna, neovisna i svoja. Pristajati uz ovakav registar tiranije ravno je samouništenju. Moramo sprati ovaj biljeg srama i potiranja ljudskih prava i sloboda s jednog od najljepših trgova našeg Zagreba i gdje god se to ime pojavljuje diljem naše domovine.

Tražimo promjenu imena ovog Trga!

Tražimo odgovornost naših vlasti – državnih, gradskih, lokalnih – u suzbijanju svih tragova diktature i neslobode što su unakazili živote hrvatskih naraštaja!

Tražimo sučeljavanje sa svim ostacima titoizma – u javnom životu, znanosti, kulturi; prestanak marginaliziranja hrvatske borbe za samostalnost i slobodu, za ljudska prava i povijesnu istinu; tražimo konac titoističkog i jugoslavenskog pranja mozgova, što je stvarni sadržaj razglašene priče o povijesnom revizionizmu!

Hrvatska neće biti slobodna i svoja dok se ovaj posao ne obavi, kolikogod to našem predsjedniku, premijeru, te vrlo utjecajnom dijelu političke elite bilo neugodno. Borba za slobodu i demokraciju neraskidivo je vezana uz detitoizaciju, jer je titoizam model za sve recentne primjere autoritarne vlasti!

Rastat ćemo se u miru, a ovdje ćemo se okupljati u još većem broju dok dva politička brežuljka i gradska vijećnica ne čuju i ne prihvate naša traženja. Budite ponosni što ste se unatoč provokacijama i nerazumijevanju okupili oko ovog cilja! Doviđenja do idućeg Kruga!